PETO GODIŠNJE DOBA: Trampolin za rat, a mreža ne postoji

Rat više nije šok, učinili su da postane program, onaj najjeziviji, najmračniji, mračniji nego što je ikad bio. Razbe­hućeni Donald Trump opet izlazi pred kamere i priča kao da vodi kampanju, a ne sukob, pa je u maniru najvećeg klovna današnjice prvih dana napada na Iran, kada je jednom raketom ubijeno 165 učenica, slavodobitno se kreveljio ispred objektiva, tvrdeći da Amerika pobjeđuje. U drugoj sedmici nešto sniženim tonalitetom groktao je da će Amerika pobijediti, a već u trećoj, kuku nama, pomagajte. Sve zvuči kao slogan, ništa kao plan. Publika to proguta. Navikli smo. A onda, da ponovimo, dođe treća sedmica. Isti taj čovjek počinje gurati NATO da se uključi. Oni hladno odbiju. Kažu nešto u stilu: nije naš rat. I tu se sve počne klimati. Jer ne ide zajedno: “ne trebate nam” i “pomozite nam”. Ne ide zajedno: pobjeda na riječima i panika u praksi. U jednom trenutku samouvjeren, u drugom već prijeti saveznicima. Kao da će ih uvrijediti pa će se predomisliti. Kao da se rat vodi inatom. I tu me nešto podsjeti. Davno, osamdesetih, na RTV Sarajevo, u onoj legendarnoj Audiciji, lik dolazi profesoru i kaže da je dobio otkaz. Profesor ga pita: kako bolan dobi otkaz ? A on mrtav hladan: zajeb’o se. Pa kako? Fino, kako konto, tako prekonto. Kako prekonto, tako se zajeb’o. E, to ti je cijela današnja geopolitika u jednoj rečenici. I dok traje ta buka, postoji mjesto gdje nema nikakve buke. Osim one tenkovske, ili dronovske koji im treću godinu zvrlje iznad glava, iznad ruševina. Gaza. Tamo nema izjava o pobjedi. Nema velikih riječi. Nema dramatičnih konferencija. Samo ono što ostane kad sve utihne: prašina, ljudi i jedno isto pitanje, koliko još. I najgore je što samo nas žele na to naviknuti. Da gledamo, znamo, i nastavimo dalje. Kao da je dio svakodnevice. Ovo što gledamo više i nije klasičan rat. Više je takmičenje u tome ko će bolje prodati priču. Prvo zapališ sve do temelja, samo zato što ti se to hoće, odnosno zato što su ti tvoji izvori presušili, pa se želiš dočepati tuđih i to u krvi. Onda kažeš da kontrolišeš. Kad izmakne, tražiš pomoć. Ako je ne dobiješ, praviš se da ti nikad nije ni trebala. Kako konto, tako prekonto. Kako prekonto, tako se zajeb’o. Ali nije sve ni do njih. Ima nešto i do nas. Do tog čudnog mjesta gdje sve razumijemo, a ništa ne uradimo. Gdje svako ima mišljenje, ali niko nema kičmu. I da ne zaobilazimo, ni naši mislioci nisu baš čisti u glavama. Naši “oposumi” su već zauzeli stav. Brzo, rutinski, bez previše razmišljanja. Kao i obično, opet su izabrali pogrešnu stranu ulice.

Niha Džanić