PETO GODIŠNJE DOBA: Sezona navikavanja

PIŠE: Niha Džanić

Postoji godišnje doba kojeg nema u kalendaru. Ne počinje ni u martu ni u septembru. Ne zavisi od sunca, kiše ili snijega, niti onog leda od neki dan. Zove se, sezona navikavanja. U toj sezoni ljudi nauče da gledaju stvari koje se ne bi smjele gledati, i da na njih više ne reaguju. Prvo se zgroziš. Onda se zadržiš sekund duže. Onda skrolaš. I tako, malo po malo, užas postane pozadina. Kao reklama koju više i ne primjećuješ. Nekad su vijesti bile vijesti. Danas su katalog katastrofa. Otvoriš portal, rat, mrtvi, glad, djeca pod ruševinama, političari koji se smiju kao da su na svadbi, a ne na vlasti. Zatvoriš portal, ide reklama za deterdžent koji “vraća sjaj stvarima”. Sjajno. Samo još da vrati sjaj ljudima. I niko više nije iznenađen. To je možda i najgore. Nije problem što se zlo dešava. Problem je što je postalo očekivano. Kao red u pošti ili kašnjenje autobusa. Malo opsuješ, slegneš ramenima i nastaviš dalje. Jer šta ćeš drugo? U međuvremenu, država radi ono što najbolje zna, ništa. Ili još gore, radi selektivno. Kao loš poslodavac koji te zove samo kad trebaš prekovremeno, ali nikad kad treba povišica. Sistem u kojem moraš imati “nekog” da bi bio iko. Gdje se konkursi raspisuju reda radi, a pobjednici se znaju prije nego što je papir izašao iz štampača. Mladi odlaze, oni koji ostaju snalaze se. A snalaženje je postalo nacionalni sport. Ne pita se više šta znaš, nego koga znaš. Diplome vise po zidovima, ali veze nose posao, kao i napredovanje, štajaznam, to je najčešće rezervirano za miljenike sistema. I svi to znaju. I svi šute. Jer možda će sutra baš njima trebati ta ista veza koju danas preziru. I onda, kad sve to postane previše, aktivira se patriotizam. Na baterije. Pojavi se naglo, obično kad treba vikati, dijeliti se ili navijati. Tada smo najglasniji, najponosniji, najspremniji da branimo sve osim onoga što stvarno propada. Zastave se razviju, statusi se napišu, komentari se zapale. I taman kad pomisliš da je narod konačno živ, baterije se isprazne. Vrati se tišina. Vrati se odlazak. Vrati se realnost u kojoj je ljubav prema zemlji najčešće jednosmjerna. Jer ova zemlja, realno, više voli one koji je koriste nego one koji je vole. I tako živimo u sezoni navikavanja. Navikavamo se na nepravdu, na odlazak, na tišinu. Navikavamo se na to da je nenormalno, normalno. I što se više navikavamo, to manje primjećujemo koliko smo se promijenili. Možda je to i krajnji cilj. Ne da se ljudi slome, nego da se prilagode. Da prihvate. Da ne pitaju. Jer dok god šutimo, sve funkcioniše savršeno. Samo ne za nas.