ALHAMIJADO KNJIŽEVNOST: Temelj bošnjačke pismenosti

Alhamijado književnost u Bosni i Hercegovini predstavlja jedinstven spoj narodnog jezika i arapskog pisma, nastao u osmanskom periodu, s dubokim vjerskim, moralnim i društvenim značenjem te ključnom ulogom u razvoju bošnjačke književne tradicije.

Alhamijado književnost zauzima posebno, gotovo paradoksalno mjesto u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine. Ona istovremeno pripada orijentalno-islamskom civilizacijskom krugu i duboko je ukorijenjena u lokalni, narodni, bosanski jezički izraz. Upravo ta dvostruka pripadnost čini je jedinstvenom: riječ je o književnosti pisanoj narodnim jezikom, ali arapskim pismom – arebicom – u vremenu kada se kulturni identitet oblikovao na razmeđu Istoka i Zapada.

Bosna i Hercegovina nije samo jedno od mjesta gdje se alhamijado književnost pojavljuje; ona je njen centralni i najplodniji prostor, mjesto gdje je ovaj književni oblik dosegao punu zrelost i društvenu funkciju.

---

Pismo kao most između svjetova

U osnovi alhamijado književnosti nalazi se svjesna odluka da se znanje, vjera i moral prenesu na jeziku koji narod razumije. U osmanskoj Bosni visoka književnost pisala se na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, no ti jezici nisu bili dostupni širokim slojevima stanovništva. Alhamijado tekstovi nastaju kao odgovor na tu potrebu: da se vjerske, etičke i životne pouke približe običnom čovjeku.

„Narodni jezik u alhamijado tekstovima nije znak neznanja, već svjesne prosvjetiteljske namjere.“

Upotreba arebice nije bila tek tehničko pitanje pisma, nego kulturni znak pripadnosti islamskom svijetu, dok je jezik ostajao snažno lokalni, bosanski, često obojen idiomima krajeva u kojima su autori živjeli.

---

Bosna i Hercegovina kao središte alhamijado književnosti

Iako se alhamijado tekstovi javljaju i u Sandžaku, dijelovima današnje Srbije, Crne Gore i Hrvatske, Bosna i Hercegovina predstavlja jezgro ovog književnog fenomena. Razlog leži u specifičnom historijskom razvoju Bosne: snažnoj islamizaciji, razvijenoj mreži medresa i tekija, te relativno visokom stepenu pismenosti među vjerskim slojevima stanovništva.

Gradovi poput Sarajeva, Mostara, Travnika, Bihaća i Zvornika bili su žarišta alhamijado stvaralaštva, ali su se tekstovi širili i po seoskim sredinama, često prepisivani rukom i prenošeni usmenom predajom.

---

Nositelji: pjesnici, alimi i moralni kritičari vremena

Nositelji alhamijado književnosti u Bosni i Hercegovini bili su uglavnom vjerski učenjaci, ali njihova uloga nije bila ograničena samo na vjersku pouku. Oni su često djelovali kao društveni savjestodavci, kritičari nepravde i moralnog posrnuća.

Posebno se izdvaja Hasan Kaimija, čije su pjesme prožete snažnim socijalnim nabojem. Kaimija ne zazire od kritike vlasti, korupcije i nasilja nad običnim svijetom, što ga čini izuzetno modernim autorom u kontekstu svoga vremena.

„Kaimijina poezija nije bijeg od svijeta, nego suočavanje s njegovim nepravdama.“

Hasan Kaimija autor je dviju pjesničkih zbirki – Divana i Wâridâta. Prva je pisana na osmanskom turskom jeziku, dok je druga nastala na bošnjačkom, narodnom jeziku, čime Kaimija jasno pripada krugu alhamijado književnosti. Zbirka Wâridâta ima izrazitu dokumentarnu i historiografsku vrijednost jer predstavlja svojevrsnu poetsku kroniku zbivanja u Dalmaciji u 17. stoljeću, s posebnim fokusom na Kandijski rat. Druga zbirka posvećena je moralno-didaktičkoj temi i oštroj kritici pušenja duhana, što dodatno potvrđuje Kaimijinu ulogu društveno angažiranog pjesnika i moralnog korektiva svog vremena.

Vrijednost Kaimijinog pjesništva prelazi uske nacionalne ili jezičke okvire, što potvrđuje i činjenica da je hrvatski akademik Vlatko Pavletić uvrstio njegovu pjesmu O osvojenju Kandije u antološku Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva od početaka do danas. Taj izbor svjedoči o visokom estetskom i književnohistorijskom dometu Kaimijinog djela, ali i o njegovoj pripadnosti širem južnoslavenskom kulturnom prostoru.

Uz njega, nezaobilazno je ime Muhameda Hevaji Uskufija, autora rječnika Potur-šahidija, ali i alhamijado pjesama koje svjedoče o svjesnoj brizi za jezik i identitet. Tu su i Omer Humo, Abdurahman Sirri, Mehmed Mejlija, kao i brojni anonimni autori ilahija, mevluda i nasihata.

---

Tematski svijet alhamijado književnosti

Tematski, alhamijado književnost je izrazito moralno-didaktička, ali nipošto jednostavna ili plitka. U njenom središtu nalazi se čovjek – njegov odnos prema Bogu, zajednici i samome sebi.

Najčešće teme uključuju:

• prolaznost dunjalučkog života
• odgovornost pojedinca
• društvenu nepravdu i zloupotrebu moći
• potrebu za znanjem i odgojem
• skromnost, poštenje i bogobojaznost

Posebno je važno istaći da se u mnogim tekstovima pojavljuje jasna kritika društvenih devijacija, što alhamijado književnost čini ne samo vjerskom, nego i socijalno angažiranom.

„Alhamijado pisac nije puki propovjednik – on je tumač stvarnosti svoga naroda.“

---

Identitet, jezik i kontinuitet

Jedna od ključnih vrijednosti alhamijado književnosti jeste njen doprinos kontinuitetu bosanskog jezika. U vremenu kada standardizirani oblici još nisu postojali, ovi tekstovi svjedoče o bogatstvu narodnog izraza i njegovoj sposobnosti da prenese složene ideje.

Istovremeno, alhamijado književnost predstavlja temelj bošnjačke književne tradicije, most između usmene književnosti i kasnije moderne pisane riječi. Bez nje, teško je razumjeti kasniji razvoj bošnjačke kulture i književnosti u 19. i 20. stoljeću.

---

*

Alhamijado književnost u Bosni i Hercegovini nije marginalna pojava niti puki kuriozitet prošlosti. Ona je svjedočanstvo jednog kulturnog izbora: da se univerzalne vrijednosti vjere i morala izraze jezikom naroda, u formi koja je razumljiva, bliska i djelotvorna.

U tom smislu, alhamijado književnost ostaje trajni podsjetnik da se identitet ne gradi isključivo velikim carskim jezicima i kanonima, nego i tihim, upornim pisanjem za zajednicu kojoj se pripada.

Pripremio: Osman Delić

alhamijado Kaimija