GODIŠNJICA PADA VUKOVARA: Jovan Dulović – novinar koji je istinu stavio ispred pripadnosti

Dok se obilježava godišnjica pada Vukovara, grada čija je tragedija i danas otvorena rana cijelog regiona, važno je podsjetiti se i na pojedince koji su, u vrijeme kada je zlo imalo institucionalni oblik, pokazali moralnu hrabrost. Jedan od njih bio je novinar Jovan Dulović, čovjek čije su bilješke, zapisi i kasnija svjedočenja postali jedno od ključnih svjetala u rasvjetljavanju zločina počinjenih u jesen 1991.

Dulović je tada izvještavao s teritorija pod kontrolom Jugoslovenske narodne armije i paravojnih formacija. Imao je pristup ljudima i mjestima iz kojih se izvodila logistika opsade, deportacija i likvidacija. Susretao se i razgovarao s akterima, naredbodavcima i izvršiteljima teških ratnih zločina vukovarske tragedije: majorom JNA Veselinom Šljivančaninom, Vojislavom Šešeljem i Željkom Ražnatovićem Arkanom. Neki od njih pred njim su otvoreno govorili o “čišćenju”, “osveti” i “obračunu”, dok su njegovi zapisi bilježili ono što je tada malo ko imao hrabrosti zapisati.

“Nijedan ustaša ne smije izaći iz Vukovara živ”, jedna je od izjava koju je Dulović zabilježio i koja je kasnije postala dokazni materijal na sudovima.

Drugi svjedoci su potvrđivali njegove opise – pijanih dobrovoljaca, maltretiranja zarobljenika, prijetnji i dogovora koji su prethodili masakru na Ovčari.

U vrijeme kada je propaganda bila jača od profesionalne etike, Dulović nije pristajao na šutnju. Njegove bilješke o izvlačenju ranjenika iz bolnice, njihovom odvođenju i noćnom masakru na Ovčari, postale su temeljni dokumenti na suđenjima pred domaćim sudovima i Tribunalom u Haagu. To što je, kao Srbin, svjedočio o zločinima koje su počinile formacije “s njegove strane”, samo potvrđuje širinu njegovog profesionalnog i ljudskog integriteta.

Jovan Dulović svjedočio je Pred Vijećem za ratne zločine u Beogradu. Donosimo dio njegovog iskaza.

[…] Bio sam isped vukovarske bolnice, to je, čini mi se, 20-ti.[…] Ovčara, bolnica, 20.11.91., 11,30. […] Stotine ljudi, bolesnika, ranjenih, zadah smrti, rane zapuštene, mrtvi od sinoć uvijeni u čaršave preko puta poređani između kuća, civili, žene, deca, još se puca po gradu. Uporni snajperisti.[…] Usred bolnice zatičemo Veselina Šljivančanina i lekare bez granice, čini mi se da je Francuz, jeste, Francuz je bio u belom mantilu, što je trebalo da bude znak raspoznavanja. Tu je bilo i novinara puno tu oko njega. Šljivančanin drži govor i kaže: «gospodo novinari, trudimo se da pomognemo našem narodu i da sprečimo ubijanje. Ovo je JNA. Više od 60-70 ljudi koji nisu uopšte ni bolesni sa oružjem su i bombama u bolnici. […] Gledao sam kada su izlazili iz bolnice. To su oni koji nisu bili vođeni u kasarnu ili u «Velepromet» ili tako nešto. To su bile časne sestre i neke bebe i žene, koje su slobodno izlazile i izašle, kako se izlazi desno, a s druge strane su ovi vadili, ja nisam video lično, ali su mi to pričali, kako su na drugoj strani izvodili neke druge ljude iz bolnice, u kamione i vozili negde. […] u noćima između 19. i 20. i 21. novembra teritorijalci Vukovara, Stanko, Daca, kapetan Rale i ostali, noću izvodili i streljali zarobljenike, zarobljene Hrvate koji su osumnjičeni za ubistva. Mesto likvidacije je Ovčara, u zagradi zapušten salaš u naselju Petrova gora. Više njih koji su to činili, pričali nam javno, naročito jedan krupni bradonja iz Smedereva, ima još dva brata, čini mi se reče da je Crnogorac, puši na muštiklu, slava mu je upravo bila Sveti Arhanđel, pa kaže: sinoć smo ih od 17 do 01 ubijali, od sedam do jedan noću ubijali na Ovčari i mole, plaču, tvrde da nisu pucali u naše. […] taj bradonja za koga sam posle saznao da se zove, imam ime kako se zove, Slaviša Pavlović iz Smedereva. […]

Jovan Dulović

Taj pristup nije bio samo profesionalni credo – bio je čin moralnog otpora u trenutku kada je mainstream bila poslušnost, a ne istina.

U vremenu kada se danas, i u Hrvatskoj i u regionu, javljaju nove iskre šovinizma, ksenofobije i lakih kolektivnih krivnji, priča o Jovanu Duloviću podsjetnik je da ni zločin ni čast ne pripadaju narodima, nego pojedincima. I da se istina najčešće probije zahvaljujući rijetkim ljudima koji su spremni da je sačuvaju, i kada im to ne donosi ništa osim rizika.

Sjećanje na Vukovar ne može i ne smije biti samo komemoracija. Mora ostati i obaveza – da se pamte žrtve, ali i oni koji su, poput Jovana Dulovića, u mraku pokušali upaliti makar malu svijeću istine.

Jovan Dulović ratni zločinci Šešelj Vukovar