INTERVJU: HASAN ARNAUTOVIĆ: Pola vijeka iza kamere – svjedok vremena, grada i rijeke

Intervju sa Hasanom Arnautovićem, doajenom snimateljstva iz Bihaća koji već 55 godina bilježi život kroz objektiv – od prvih fotografija Une do ratnih linija i dokumentarnih filmova.

Hasan Arnautović, doajen snimateljstva, pedeset i pet godina svog života posvetio je bilježenju svijeta kroz objektiv – od prvih fotografija rijeke Une, preko industrijskih pogona i svakodnevnog života, do ratnih linija i autorskih dokumentaraca. Njegov rad ne bilježi samo događaje, već i emocije, ljude i duh vremena. U ovom intervjuu Hasan se prisjeća svojih početaka, izazova i nezaboravnih trenutaka, ali i vječite inspiracije koja ga prati.

„Fotografija tada nije bila tehnički alat – ona je bila čarolija. Čekanje. Tišina. Svjetlo.“

---

KRAJINA: Kako je počela Vaša priča sa fotografijom?

Arnautović: Počelo je u bihaćkoj Gimnaziji, u vremenu kada je grad imao sporiji ritam, a ljudi više strpljenja. Moj brat i stričević bavili su se fotografijom i uz njih sam učio prve korake, rad s ruskim fotoaparatima, razvijanje filmova u improvizovanim tamnim komorama, miris hemikalija koji vam se uvuče pod kožu i ostane zauvijek. Fotografija tada nije bila tehnički alat, ona je bila čarolija. Čekanje. Tišina. Svjetlo.

Bihać tih godina imao je svoju boemsku zonu – kafane pune dima, razgovora o umjetnosti, novinarstvu i životu. U tim prostorima su se miješali profesori, novinari, pjesnici, radnici. Slušalo se, raspravljalo, sanjalo. Ja sam bio mladić sa fotoaparatom, tiho prisutan, ali gladan da sve to zabilježim.

U četvrtom razredu objavio sam svoju prvu fotografiju Une. Poznavao sam novinare lista Krajina, među njima Hasana Bišćevića, i fotografija je objavljena pod naslovom „Iz albuma foto-reportera“, s mojim imenom ispod. Taj trenutak ne zaboravljaš. Držati novine u rukama i vidjeti svoje ime – to je potvrda da nisi samo sanjar, nego da tvoj pogled ima vrijednost.

Kasnije sam objavio još radova, među njima i fotografiju „Cvjetovi“, kćerka mog brata, tada četverogodišnja djevojčica s cvijetom u ruci. Ona je sada odrasla žena, a mene ta fotografija uvijek podsjeća na djetinjstvo, sreću, nadu i budućnost.

„Možda nisam imao diplomu Akademije, ali sam imao život kao školu, grad kao učionicu i ljude kao inspiraciju.“

---

KRAJINA: Tada pokušavate upisati Akademiju?

Arnautović: Jesam. Akademiju za scensku i filmsku umjetnost u Zagrebu, odsjek kamera. To je bio moj veliki san. Otišao sam tamo sa željom da postanem školovani snimatelj, da učim zanat sistematski, da budem dio filmskog svijeta koji sam dotad samo zamišljao.

Te godine primali su samo osam studenata. Nisam prošao. Nije bilo lako vratiti se kući s tom viješću. U tim godinama poraz zna biti težak, jer misliš da ti zatvara vrata budućnosti. Ali danas znam – neka vrata se zatvore samo da bi te život odveo drugim putem.

Vratio sam se u Bihać i 1971. godine postao prvi profesionalni foto-reporter u historiji grada.

---

KRAJINA: Šta ste tada bilježili?

Arnautović: Bilježio sam rast i preobražaj grada. Kamera je pratila zemljoradničku zadrugu koja će kasnije izrasti u Agrokomerc, zatim Kombiteks, Polietilenku, Krajinametal, Energoinvest, Žitopreradu.

Svaka nova hala, svaki dimnjak, svaki pogon značio je nova radna mjesta, novu nadu i novu energiju.

„Shvatio sam da ne snimam samo objekte i mašine – snimao sam ljude koji su gradili budućnost.“

---

KRAJINA: Kada počinje rad za Televiziju Sarajevo?

Arnautović: Godine 1978. primljen sam u stalni radni odnos na Televiziji Sarajevo. To je bio veliki korak – potvrda da sav trud i godine rada nisu prošli nezapaženo.

Materijale smo slali autobusom u Sarajevo, uredno zapakovane u kovertu. Vozači su znali da nose nešto važno. Ako bi bilo otvaranje fabrike ili obilježavanje značajnog datuma, opštine bi osigurale automobil da traka stigne isti dan.

Nije bilo digitalnog slanja kao danas, ali bilo je odgovornosti i ponosa.

---

KRAJINA: Vi ste bili i kada je u Bihaću otvoren ITC?

Arnautović: Da, 21. aprila 1991. godine otvoren je ITC Bihać. Imao sam čast da snimim to svečano otvaranje. To nije bila samo tehnička stvar – to je značilo da glas Krajine ide dalje, brže i jasnije.

---

KRAJINA: Rad u ratu i prve snimke ratnih događaja?

Arnautović: Kada je počela agresija na BiH 1992. godine, prvo što sam snimio bilo je hapšenje Milana Martića u Bosanskoj Otoci.

Brzo smo formirali ratnu televiziju i prve snimke slali u Zagreb kako bi svijetu prikazali razaranje Bihaća. Svaka traka filma, svaki kadar, svjedočili su patnji grada i ljudi.

„Svaki kadar bio je dokument života, stradanja i otpora.“

---

KRAJINA: Nakon rata vratili ste se u ITC?

Arnautović: Nakon demobilizacije vratio sam se u ITC Bihać koji se ponovo formirao. Tada smo počeli raditi s digitalnim kamerama koje su donijele novu preciznost.

Radili smo dokumentarne filmove o gradu, tradiciji i ratnim stradanjima. Jedan od prvih bio je film Bezdana Adisa Bakrača, o masovnoj grobnici ubijenih mještana Ljutočke doline.

„Tek tada sam u potpunosti shvatio težinu zločina i patnje.“

---

KRAJINA: Iran, Katar – kakva su Vaša iskustva?

Arnautović: Godine 1981. bio sam u Teheranu povodom četvrte godišnjice Islamske revolucije. To iskustvo mi je otvorilo potpuno novi pogled na ratne situacije i razaranja.

Takva iskustva danas prenosim mladim kolegama. Tehnologija je napredovala, ali talenat, strpljenje i predanost ostaju nezamjenjivi.

---

KRAJINA: Šta Vam je najvažnije u karijeri i što biste željeli poručiti mladim kolegama?

Arnautović: Kroz svih 55 godina rada naučio sam da je ljubav prema poslu najvažnija. Bez nje talent i iskustvo teško dolaze do izražaja.

Raditi u ratnim uvjetima, svjedočiti smrti i razaranju – to oblikuje svakog čovjeka.

„Svaka fotografija, svaki kadar i svaki film nose emociju, priču i duh vremena.“

Mladim kolegama poručujem: volite ono što radite. Tehnologija može pomoći, ali srce i pažnja prema detalju uvijek ostaju ključni.

„A ja, da mogu ponovo da biram – birao bih isto. Kamera je moj život.“

Razgovarala: Niha Džanić