KUHARSKI I DRUGI BOJEVI: Kad Filipinac sprema ajngemahtec, tradicionalno hrvatsko jelo, za predsjednika Milanovića 

Gore od ironije je kada ti Zoran Milanović govori o moralu, poštenju, EU pravilima i drugim, manje ili više važnim, općim i individualnim vrlinama i manama.

U posljednje vrijeme se prečesto referira i na Gorski vijenac, kao posebno “vrelo” crnogorskih mudrosti, koje Zoran reinterpretira u svjetlu današnjice i nameće užem krugu „hrvatske intelektualne elite“, kao na nešto vrijedno čitanja, a taj isti Vijenac je  ostrašćenim Srbima služio kao „Priručnik genocida nad Bošnjacima“, jer je i pored svih „uzdignutih“ promišljanja o bitku, postojanju i životu uopšte, jedino to zaista  bio i ostao – priručnik genocida. 

Jedan od posljednjih u nizu bijesova  izazvan je  optužnicama od strane pravosudnih tijela naše zemlje naspram pripadnika HV-a i HVO-a.  

Siknu Milanović s govornice, oduševljen jer je uspio probavati janjeće kotlete,  pa iz bogate riznice sintagmi i dosjetki izvuče još jednu arhaičnu riječ turskog porijekla koja bi trebala opisati svu težinu i osjećaj „susramlja“ na „ko suza“ čistoj borbi hrvatskog naroda u posljednjim ratovima!? 

A o tim i takvim ratovima s prostora bivše nam države najvjerovatnije da će se do kraja svijeta pisati tri-četiri istine, u najmanju ruku verzije onoga kako je počelo, trajalo i kako je završilo. 

Ratne igre 

Danas se u Hrvatskoj više niko ne usudi reći da je prvu iskru sukoba osobno započeo ministar im odbrane Gojko Šušak. Na osnovu samozadanog političkog supstrata novog oca domovine, Franje Tuđmana, da se do „slobode i nezavisnosti“ ne može doći mirnim putem, ratoborni ministar je sve shvatio bukvalno, uhvatio se armbrusta (verzije ručnog raketnog bacača) i ispalio nekoliko projektila na kuće srpskih im komšija, tamo daleko, oko Borova Sela. 

Ratne, ali krvave igre, mogle su početi. Do implozije napeti srpski puk samo je čekao takvu situaciju, pa osokoljeni ostatkom ostataka razularene JNA krenuše na Hrvate  i „omraženu„ im Hrvatsku. 

Neki od posljednjih mohikanaca hrvatske društveno-političke scene znali su reći da do rata definitivno nije trebalo doći, jer je većina Srba bila spremna nastaviti živjeti u Hrvatskoj, da je zvanična politika predvođena Tuđmanovim HDZ-om igrala suptilnije, da su, na primjer, zadržali dovoljnu i nužnu jezgru predstavnika srpskog naroda u Saboru koji je bio okupljen oko Račanovog SDP-a, da su u Ustavu ostavili preambulu iz socijalističkog uređenja u kojem je nedvosmisleno stajalo baš ovo: 
 

“Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive.”, dakle, da su zadržali konstitutivnost srpskog naroda. 

A Tuđmanovi sokolići su negdje u tišini, sada već hrvatskih otoka, pisali nešto što nema veze s ustavnim uređenjem republike u kojem se računa isključivo na građanina, pojedinca…Smiljko Sokol je sročio da je Hrvatska država hrvatskog naroda i drugih građana koji u njoj žive i time je zavrnuo uši svim onim Srbima koji su na Hrvatsku gledali stvarno kao na svoju domovinu, a onim ratobornijm samo su “pokazali svoje pravo lice probuđenih aveti zla”, kako se sve to uhrpavalo u jedan fašistički koš. Kasnije će taj isti Sokol reći da novac ne spada u kategoriju imovine, samo da bi abolirao porodicu Tuđman. 

Pored ove ustavne “reforme” koja je bila osnovni razlog srpskog nezadovoljstva, postojali su i oni manje važni, ali ipak kao trajni međaši ksenofobije,  poput toga da su sve u “novoj i mladoj hrvatskoj demokraciji” počeli nazivati s prefiksom “hrvatski”, a lijepo su bili upozoreni da bi situacija bila puno bolja i prihvatljivija kako za konstitutinve Srbe, tako i za sve ostale narode i narodnosti, da su javne ustanove poput, recimo, televizije, imenovali malo prirodnije i puno uključivije poput Radio-televizija Hrvatske, umjesto brutalnog isključivog naziva kojeg nosi i danas. Radi se “samo” o permutaciji riječi, ali upravo to nosi suštinsku razliku između istinski republičkog uređenja od onoga što imamo danas u Hrvatskoj, a što je baš kao takvo, rugobno, tegobno i “jedinstveno” ušlo u Evropsku uniju. 

Hrvatska je napadnuta, ali je ondašnja političko-vojno-obavještajna struktura uradila i učinla sve  da do tog napada dođe, smatrajući to oportunim i korisnim za proglašenje nezavisnosti što je bio glavni cilj. S druge strane, malo kasnije, Bosna i Hercegovina je još brutalnije napadnuta, mada su naše sveukupne suverenističke snage uradile i učinile sve da do tog napada ne dođe. 

Ovo je glavna razdjelnica između nas i njih. Pod ovim “nas” mislim na sve patriotske snage okupljene oko ideje jedine moguće i tako prirodne Bosne i Hercegevine, jer danas to stvarno možemo nazvati najplemenitijom idejom, koja nažalost još nije ostvarena. Da živimo u Bosni I Hercegovini onako kako to još uvijek sanjaju u Evropskoj uniji, a ne onako kakvim to gledaju Milanović, Plenković i ostatak sokolića.  

Bosna i Hercegovina je napadnuta. U dogovoru između MIloševića i Tuđmana jedino što se može zaključiti da je jedini pravi “plijen” bila BiH. Išlo se na brutalno trganje teritorija s kojeg je trebalo ukloniti Bošnjake. Između sebe su dogovorili i masovno prebacivanje Hrvata i Srba u novonastale enklave koje bi se priključile Srbiji, odnosno Hrvatskoj. U takvom planu zvanični Zagreb i Beograd su bili aktivni sudionici, što znači da su za sve počinjene zločine odgovrni upravo srbijanski, ali i hrvatski vojni i politički vrh. 

Ovo je istina i MIlanović može prijetiti s čime hoće, ali istina je uvijek jedna, jedinstvena. Drugo su laži.  A protiv laži dužni smo se boriti. 

Hrvatska Između SFRJ, EU i Dalekog istoka 

Na kraju, realna Milanovićeva snaga ogleda se u tome da s nikim iz te Evropske unije nije našao zajednički jezik, osim, možda s Orbanom, koji opet gleda kako da mu zavrne šijom na neki svoj način, pa se vojno udružio sa Srbijom.  

Hrvatska elita u najširem smislu tražila je i, očito, pronašla izlazak iz “tamnice” hrvatskog naroda – SFRJ. Bio je to bolan i krvav process u kojem se stalno naglašavalo da hrvatski narod želi urediti Hrvatsku onako kako to narod želi i tačka. To i takvo uređenje poslije rata išlo je prilično klaustrofobično u svakom aspektu, pogotovo je bilo vidljivo otvoreno zgražavanje i na samu pomisao da se ide u neke labavije, eventualno evropske veze, između Hrvatske ili regija u Hrvatskoj sa susjednim državama. Takva odbojnost trajala je do Tuđmanove smrti. Otopljavanje odnosa došlo je s izborom Stipe Mesića, a veća i konkretnija suradnja bila je u vremenu kada je na čelu Hrvatske bio Ivo Josipović. I to je bilo to. Refleks zatvaranja je proradio nakon što se na ovim prostorima, generalno, a posebno u Hrvatskoj i Srbiji, bilo koja opcija osim nacionalističke nije zadržala. Dodamo li tome globalne promjene, gdje su se na nejasnom horizontu sve češće pojavljivale prilike koje kopiraju Trumpa, stanje se gotovo pa konzerviralo. Danas značajan broj političara u Hrvatskoj na pripadanje Evropskoj uniji, pa čak i NATO paktu – ključnom vanjskopolitičkom cilju koji je ostvaren, gledaju s popriličnom skepsom. Poput sličnih u maglovitoj Poljskoj,  izoliranoj Mađarskoj, sanitaziranoj Rumunjskoj… 

A kao šećer na kraju možemo iznijeti Milanovićevu ogorčenost sve većim prilivom radne snage za obavljanje “neželjenih” poslova iz daleke Azije, poput Filipina, Bangladeša. Suptilno je svoju ksenofobiju upakirao u floskulu da i takve poslove trebaju raditi njihova djeca koja su “razmažena”. Mada, kako stvari stoje danas, nije isključen scenarij da u kuhinji na Pantovčaku ubrzo osvane kuhar s Filipina kako se svojski trudi da udovlji predsjedničkom nepcu u pripremi ajngemahteca, “autohtone” zagorske juhe s knedlicama. Sve će vjerovatno dobro završiti dok mu istu ne servira konobar iz Bangladeša, pa se bojim da bi mu knedla mogla zapeti u grlu od silnog ushita. 

Vlast u Hrvatskoj pokušava u hodu donijeti neka sistemska rješenja da se takva, prvenstveno radna snaga, a kasnije vjerovatno naturaliziani građani Hrvatske, što bolje “uklope” u ono što zovu hrvatskom  kulturom i tradicijom. Najčešći argument koji iznose brojni demografi, politolozi  i agenti za traženje radnika jeste taj da se ne smiju činiti greške počinjene u Francuskoj i Njemačkoj. Gdje postoje prava getoizirana naselja “auslendera” koji već kroz drugu, treću, generaciju ne postaju ono što bi sistem od njih želio! 

A hrvatski sistem želi samo Hrvate, makar bili i Filipinci, samo da nisu Srbijanci ili, ne daj bože, Bosanci. 

Problema s prihvatanjem stranaca u najširem smislu već ima i oni se prvenstveno ogledaju kroz otvoreno neprihvatanje, sa sve češćim fizičkim napadima. 

Malo ko otvoreno prihvata moderne globalne promjene koje nisu uvjetovane nikakvim zavjerama i glupostima oko “zamjene stanovništva”, već očitim stvarima koji čak i Zoranu čuče ispred nosa.  

Prljave i slabo plaćene poslove Hrvati ne žele raditi. Čak i poslove veće vrijednosti Hrvati rade u uređenim državama Zapada gdje je pojedinac, bez obzira na porijeklo – društveni stub oko kojeg se sve vrti. Upravo suprotno stanju i situaciji u našem bližem okruženju. 

O. Delić

Objavio: usn krajina

drukčije mišljenje Kronike