PETO GODIŠNJE DOBA: Neka digne ruku ko još vjeruje u čuda

All’ ne previsoko, da je ne vide ovi što ruše šume, rekla bih. Pa, dobro došli u zemlju gdje šume nestaju brže od savjesti, gdje je institucija pravosuđa svetinja – dok je ne zagrli kum u trenerci što zarađuje više od ministra, jer zna kome treba šapnuti da je „istraga krenula, sakrij telefon u šerpu“. U toj zemlji, da biste bili uspješan tužitelj, ne trebate znati zakon – samo broj mobitela najbližeg kriminalca. Najbolje da ste i rodbina. Ili ljubavnici, ako već ne može krvno. Kod nas se, da parafraziramo narodnu, ne sudi po djelima, nego po vezama. Ako si uhvaćen kako krčiš metar drva da ugriješ djecu – čestitamo, dobio si svoj prvi prekršajni nalog i status potencijalnog sigurnosnog rizika. Ako si, s druge strane, iskrčio pola planine, prodao trupce Italijanima koji od toga prave stolove po kojima se potpisuju ugovori o tvom političkom napredovanju – čestitamo, ti si „mladi poduzetnik s vizijom“. Naše šume nemaju stabla – one imaju ambicije. I korijenje, ali ne prirodno. Više ono kroz tender, javne nabavke i bratovljevu firmu. Ministri? Ah, naši ministri. Oni su kao naše ceste: pune rupa, ali vode od jednog obećanja do drugog. Ako ih i pitaš zašto nema autoputa, odgovore da „ne može sve odjednom“, ali zato oni mogu sve odjednom – i biti na službenom putu i na Instagram storyju s roštilja. Ponekad se i pojave u javnosti da otvore nešto što su zaboravili zatvoriti prošle godine. A narkodileri? Njima je bolje nego rećemo na Ibizi. Rijetki su to pacijenti – jedini kojima se bubrezi sjaje od para, a jetra im izdrži sve osim istine. Imamo čitavu generaciju klinički zdravih kriminalaca. Ako ih i pogodi pravda, neka ih pogodi s kamenom. U bubreg. Pa da osjete ono što su desetine porodica osjetile kad im je dijete završilo kao kolateralna šteta „pošiljke koja je pukla“. A biće da hoće, ako treba birati između dva zla, neka ovo prvo bude zgaženo. Ali da ne bude sve crno – jer ipak smo narod koji u najcrnjim danima pravi viceve – evo i nade: Doći će dan kad će oni što su se kleli da nas vode ostati sami na putevima koje su sami sebi izgradili, jer niko više neće vjerovati u put bez cilja. Kad će oni što su šaptali kriminalcima na uho postati tiši od pravde koja dolazi s megafonom. Kad će narkodiler, umjesto zaštite, dobiti transplantaciju – ne bubrega, već vlastitog straha. I možda tada, kad svi oni koji nikad nisu odgovarali počnu šaptati advokatima ono što su nekad šaptali tužiteljima – možda tada zaslužimo novo godišnje doba. Pravo, pošteno. Bez truleži. Bez ukradene kore šume. Bez koverte.
Samo da preživimo do tada.

Objavio: usn krajina