PETO GODIŠNJE DOBA: Nema tu “ali”..

Postoji jedna posebna vrsta građana na Balkanu, evolucijski čudno zaustavljena između Homo sapiensa i kafanskog filozofa. Oni nastupaju čim se desi femicid, čim se ugasi još jedan život, čim se ulica ispuni bolom i tišinom. Niknu niotkud, kao korov poslije kiše, i odmah pođu u patrolu po komentarima: “ali”… Ali šta je ona radila kod njega? Ali on je bio fin, sigurno je… Ali zašto se nije ranije prijavila? Ali što policija, ali što država, ali što nevladine organizacije, ali što feminizam, ali što… sve. Samo ne ono jedno što svi znamo, što je toliko prosto da je valjda zato najteže izgovoriti: ne postoji nijedno “ali” koje objašnjava zašto muškarac ubije ženu. I dok oni tako uredno serviraju svoje “ali”, žene u ovoj zemlji umiru statistički tačno onoliko često koliko oligarhije obećavaju reforme. Svako malo,  nova vijest, nova presuda života. I svaki put ista matrica: naslov, šok, komentari, rasprave što je ko trebao, mogao, morao, nije morao. Jedino što se rijetko spominje je to da bi možda, samo možda, muškarci trebali prestati ubijati žene. Ali ne, to je prejednostavno za naše mislioce. Oni su tu da nam objasne kako društvo nije crno-bijelo, kako je sve komplikovano, kako “nije sve baš tako kako mediji pišu”. Naravno da nije. Jer mediji redovno pišu i o tome kako je ubojica danima prije zločina prijetio, kako je imao dosje, kako je policija “procjenjivala rizik”, kako mu je sustav predano štitio ego, a ne ženu. I onda, kad tijelo žene isprate u tišini, kad se u medijima piše o “obiteljskom nasilju” bez imena koje bi trebalo biti iscrtano kao upozorenje na svakoj zgradi policije, sveti narod “ali-ja” ponovo izlazi. To je ta naša balkanska alkemija: od žrtve napraviš krivca, od nasilnika napraviš čovjeka koji je bio “izazvan”. I dok oni tako bruse svoje relativizacije, žene gase lokatore na telefonima, dijele lokacije prijateljicama, skrivaju modrice i planiraju izlazak kao vojnu operaciju. A država? Pravi akcijske planove, drži konferencije, daje izjave, uvodi brojeve i aplikacije, ali ne uvodi ono najvažnije: odgovornost. Istina je jednostavna, i zato najteže probavljiva za sve “ali” eksperte: femicid nije prirodna pojava. Nije sudbina. Nije nesporazum. Nije “tragedija”. Femicid je društvena odluka da žene nisu dovoljno vrijedne da bi ih se zaštitilo. I možda će jednog dana postojati društvo u kojem će institucije stvarno štititi žene, u kojem će se oduzimati oružje onima koji prijete, u kojem će policija reagirati prije nego što neko ostane bez glasa. Društvo u kojem će se svako “ali” sramiti svoje rečenice.