PETO GODIŠNJE DOBA: Noina arka iz skupštinske sale

PIŠE: Niha DŽANIĆ

Dok svijet ulazi u vrijeme neizvjesnosti kada se ratovi  šire, ekonomije  ljuljaju, inflacija jede plate brže nego što ih radnici uspiju potrošiti, u našoj skupštinskoj sali vlada rijetka vrsta stabilnosti. Stabilnost vlastitih džepova. Jer dok se građani pitaju hoće li plata izdržati do kraja mjeseca ili će mjesec morati izdržati do kraja plate, naši profesionalni zastupnici riješili su najvažnije pitanje države: vlastiti standard. I to vrlo efikasno. Bez mnogo rasprave, bez velikih dilema i bez filozofije. Jer kad treba odlučiti o sebi, politički sistem odjednom postane brz, odlučan i nevjerovatno funkcionalan. Zastupnici su sebi povećali primanja na nivo koji je daleko iznad prosjeka ove zemlje. Na nivo koji je daleko iznad onoga što većina građana može i zamisliti. Na nivo koji je, realno govoreći, daleko iznad onoga što svojim radom i zaslužuju. Drugim riječima, dok građani stežu kaiš, politička kasta ga opušta. U zemlji u kojoj je prosječna plata statistička utjeha, a minimalac više podsjeća na urbanu legendu nego na ekonomsku kategoriju, naši samozvani mislioci odlučili su da je vrijeme da se žrtvuju za vlastiti budžet. Jer, ko će ako neće oni. Posebno dirljivo djeluje činjenica da među tim dobro plaćenim zastupnicima već drugi mandat sjede i skupštinski ćutolozi, politički duhovi koji četiri godine provedu u savršenoj tišini. Ne javljaju se za riječ. Ne postavljaju pitanja. Ne predlažu zakone. Ali zato rukice dižu vješto. Po naredbi političkog  šefa, brži su Brzog Gonzalesa.  U tom sportu su pravi profesionalci. Da postoji olimpijska disciplina, “dizanje ruke bez razmišljanja“, ova bi skupština bila reprezentacija svijeta. Građani ih uglavnom vide samo na fotografijama, kao inventar skupštinske sale, nešto između mikrofona i boce mineralne. Ponekad čak i mikrofon ima više sadržaja. Ali plata ide. Paušal ide. Naknade idu. Mandati prolaze. Jer u ovoj zemlji politička karijera ne zavisi od toga šta si rekao, nego od toga koliko puta si poslušno podigao ruku. U međuvremenu medicinske sestre odlaze u Njemačku, neki drugi radnici u Austriju, vozači u Sloveniju, a mladi u bilo koju državu koja ima dvije stvari: plate i perspektivu. Ali nema razloga za paniku. I dok se svijet priprema za ozbiljne ekonomske lomove, naši politički stratezi očito su prvi shvatili šta dolazi. Kad dolazi oluja, prvo spasiti vlastiti novčanik. Pardonitis, spasiti svoje guzove.  Brzi su bili. Brži nego kad treba pomoći bolnicama. Brži nego kad treba pomoći penzionerima. Brži nego kad treba spasiti radna mjesta. Ali kad treba spasiti vlastite privilegije, sistem radi kao švicarski sat. Zakoni za građane čekaju mjesecima. Plate političara prolaze kao hitna medicinska intervencija. I zato ova priča nije samo o novcu. To je priča o mentalitetu. Mentalitetu političke klase koja uvijek prva osjeti kada dolaze teška vremena, ali ne da bi zaštitila državu, nego da bi zaštitila sebe. U svijetu se najavljuju nove ekonomske oluje, tržišta drhte, ratovi se šire, a cijene rastu brže nego što ljudi mogu disati. U takvim vremenima ozbiljne države razmišljaju kako zaštititi građane. Kod nas je logika obrnuta. Prvo se zaštite oni u skupštinskim klupama. A oni tihi zastupnici, naši skupštinski ćutolozi, koji već drugi mandat ne izgovaraju ništa osim povremenog „za“ ili „protiv“, nastaviće svoju političku meditaciju. Ovo više nije politika. Ovo je instinkt preživljavanja jedne kaste koja je shvatila najvažniju lekciju balkanske demokratije: kad se najavi potop,  prvo napravi sebi čamac. Narod će, kao i uvijek, ostati da gleda sa obale kako politička Noina arka polako isplovljava. Samo što u njoj, po običaju, mjesta ima samo za one koji su na vrijeme podigli ruku. U međuvremenu, građani ponosno šute dok im krovovi kao sve nade, ruše se iznad glava.