PETO GODIŠNJE DOBA: Nož od laži i selfie sa prošlošću koja nije prošla

Balkan živi od karikature, od isječka, od laži koja se bolje prodaje nego istina. A s druge strane, zamisli ironije, političar poput Dodika drži lekcije o moralu, narodu, žrtvama i krivcima, dok u isto vrijeme već decenijama jede, pije i diše od podjela.

Niha DŽANIĆ

Na Balkanu više ne trebaju dokazi. Dovoljna je rečenica. Dovoljan je šapat. Dovoljna je jedna objava, jedan status, jedna “ekskluziva”. I evo, izmišljeni migrant, izmišljeni napad, izmišljeni uzvik i vrlo stvarna mržnja koja se širi brže od istine. Časna sestra je  ispostavit će se sama povrijedila sebe. Ona nije bila žrtva migranata. Bila je žrtva vlastite laži ili vlastite tame, ko će ga znati. Ali u tih nekoliko sati i dana, koliko je trebalo da se istina razotkrije, na društvenim mrežama, u komentarima, u kafanama, u tramvajima i kladionicama, već je bila presuđena čitava jedna grupa ljudi. Migranti su opet postali zgodan neprijatelj. Bez imena, bez lica, bez priče. Samo masa u koju se može upirati prstom. I opet se zavrtjela ista ploča: strah, prijetnja, navodni terorizam, “Allahu ekber” kao parola za jezu, umjesto riječi koja u svojoj biti znači da je Bog najveći. Ali Balkan ne priznaje bit. Balkan živi od karikature, od isječka, od laži koja se bolje prodaje nego istina. A s druge strane, zamisli ironije, političar poput Dodika drži lekcije o moralu, narodu, žrtvama i krivcima, dok u isto vrijeme već decenijama jede, pije i diše od podjela. Njegov politički program je strah. Njegov politički identitet je prijetnja. Njegova publika su ljudi koji su umorni, osiromašeni i preplašeni, ali još uvijek uvjereni da je neko drugi kriv za sve. I onda pjevač. Jedan od onih što pjevaju o ljubavi, patnji, o izgubljenim noćima i razbijenim čašama, a danju se slika sa ljudima čija imena su nekome simbol njihovih najdubljih strahova istkanih mržnjom. Na toj fotografiji nema muzike. Samo poruka. Samo simbol. A simboli su na Balkanu teži od istine. Jedni će reći: umjetnik ima pravo. Drugi će reći: to je izdaja. Treći će psovati. Četvrti će lajkovati. I niko neće pitati najjednostavnije pitanje: gdje je u svemu ovome čovjek? Jer dok oni glume povijest, mi živimo svakodnevicu. Ujutro zvoni alarm u stanovima koji mirišu na vlagu i hladnu kafu od jučer. Na stolovima računi posloženi kao podsjetnici da život stalno kasni, ali dugovi nikad ne kasne. Majke broje sitan novac da vide da li ima dovoljno za užinu i autobusku kartu. Očevi šute i gledaju kroz prozor kao da će se odgovor pojaviti na parkingu. Ljudi se guraju u autobusima, gledaju u telefone, listaju vijesti koje su pune nove-stare mržnje. Komšija te pozdravi, ali ne pita kako si. Nema se vremena za to. Nema se ni snage. U prodavnici svi gledaju cijene kao da čitaju presudu. Kruh, mlijeko, ulje, osnovne stvari postale su luksuz koji se ne slika za Instagram. U školama djeca već znaju ko pripada “kojima”. Naučili su prije tablice množenja i padeža. Naučili su prije prvih snova. A odrasli se prave iznenađeni kad odrastu u iste verzije sebe,  samo tvrđe, praznije, ogorčenije. A onda navečer, na televiziji, opet isti ljudi. Isti političari. Iste rečenice. Iste zastave. Iste prijetnje. Ista obećanja. Samo je narod sve tiši. To je peto godišnje doba Balkana: sezona mržnje koja nikad ne prestaje. Ne treba joj kalendar, ne treba joj datum. Traje od rođenja do smrti, od izbora do izbora, od rata do “mira” koji nikad nije stigao do duše. Istina? Nije problem ni u migrantima. Ni u vjeri. Ni u imenima. Ni u pjevaču, niti u osobi sa fotografije. Problem je u tome što je mržnja postala osnovno sredstvo za upravljanje ljudima. A najveći grijeh na Balkanu danas je to  što odbiješ da mrziš. Jer, tako to kroje baje i njihovo kumstvo, teški prekonekoliko miliona novčanica, otetih od države i naroda koju mrze iz petnih žila. Bez nje, bili bi samo protuhe na evropskim ulicama, što kako god da okreneš, oni i  jesu. Osim u svojim rodnim selima neveselima.