PETO GODIŠNJE DOBA: Panoramski točak i vječni prigovarači

Bilo je to vrijeme kad je točak došao u grad, odmah si vidio ko bi koga da provoza rad. No,  postavljen je panoramski točak. Nije ni počeo da se okreće, a već su ga proglasili simbolom moralne propasti, fiskalne neodgovornosti i iznesene su raznorazne oportunističke stvari pred njega. Neki su za njega čuli tek juče, ali već znaju da je greška. Da ga je trebalo drukčije, jeftinije, domaćinski. Da je prevelik, previsok, preambiciozan. Jer sve što štrči – mora da je sumnjivo. Na čelu te misaone gerile – poznata lica lokalnog pejzaža: Gospodin Nezvanični Građevinski Inspektor, penzioner koji već trideset godina tvrdi da sve nove fasade “nisu urađene kako treba”, i da bi on to bolje, samo da mu se da riječ. Uvažena Ekspertica za Sve i Ništa, koja se nakon četvrtog portala i tri YouTube kanala sada specijalizirala za urbano planiranje, samo što još uvijek ne zna gdje joj je gradski park. Komentator Ispod Svake Vijesti, koji se nakon rata doselio u  zgradu blizu točka, mrzi točak, mrzi zgradu, mrzi vijest, i piše komentare kao da ga pišu direktno iz želuca. Tu su i Kafanski Geopolitičari, koji povezuju točak s nekakvom zavjerom, Svjetskom bankom i mogućnošću uvođenja 5G čipova kroz ulaznice. I, naravno, Bivši Član Savjeta za Nešto, koji sad tvrdi da bi sve bilo drugačije da su njega pitali – iako nije poznato da je ikad išta predložio osim smjene svih ostalih. Oni su uvijek tu. Kao buđ po starom siru, kao mišljenje u praznom stanu. Nećeš ih vidjeti da grade, da pokušaju, da gurnu stvar naprijed, ali će se prvi pojaviti kad treba nešto osporiti. Rečenice im počinju sa antiprotivnošću, obrazloženu sa “milijun malih i velikih potrebitijih stvari kako nama, tako gradu od ovog ponuđenog”-ova metoda oprobana, najlakše se hvata za mase i već viđena, a završavaju u mutnim rukavcima pasivnog otrova koji guši i ono malo entuzijazma što se možda pojavilo među običnim, normalnim svijetom koji bi samo da se, eto, jednom provoza iznad svega, pa da se vrati sebi i svom životu. Ali, nećeš majčin sine, jer antiprotivnici vrebaju.  Nedavno im je smetalo nešto i svašta, sada je to točak, sutra kada točak bude u nekom drugom gradu, njima  će u ovom već nešto opako zasmetati, kao nikad izvađeni kamen iz cipele. Jer,  izvade li kamen, ni obuvanje cipela neće imati smisla. Doduše, možda nekima cipele fakat ne pašu. Ne vole visinujer se boje da bi odozgo mogli ugledati istinu: da su godine prošle, a oni ostali isti. Da je gradić krenuo makar malo, a oni zakucani u vlastitu gorčinu. Zato svaka promjena mora biti razvučena po zubima. Svaka inicijativa dočekana s podsmijehom. Svaka radost ugušena frazama: “Šta će to nama?”, “Ko je tu kome šta maznuo?”, “Kol’ko su oni to sebi uzeli?” “Bilo je važnijih prioriteta od točka”. Sada točka, neki dan od čišćenja žvakaćih guma sa korza. I tako ukrug, baš k’o točak.  Jer kod nas, ako nisi ogorčen – nisi normalan. Ako se raduješ – mora da si na budžetu. Ako nešto pokrećeš –garant iza toga stoji tvoj interes. Panoramski točak, dakle, nije problem jer je ružan, loš, skup nego zato što se, eto, ipak vrti. A njih to boli. Jer ne mogu podnijeti da se nešto, makar i privremeno, izdiglo iznad njihove učmalosti.

Objavio: usn krajina