PETO GODŠNJE DOBA: Od fikcije do ludila

PIŠE: Niha Džanić

Ako postoji neka kosmička pravda, onda se ona vjerovatno trenutno manifestira kroz galeriju fotografija Donalda Trumpa koji više ne razlikuje ni vlastiti ego od filtera i umjetne inteligencije. U toj paralelnoj stvarnosti, gdje su pikseli poslušniji od činjenica, Trump izgleda kao križanac rimskog imperatora i plastične lutke iz izloga koji se previše zadržao na suncu. I onda, bum. Svađa s Pope Leon. Zato, jer je Trump bez imalo stida, sebe predstavio kao Isusa. Poslije se vadio da je htio izgledati kao radnik Crvenog križa. Jer, naravno da je to sljedeći logičan korak. Kad iscrpiš sve političke protivnike, sudove, novinare i zdrav razum, ostaje ti još jedino Vatikan. Kao da gledamo reality show u kojem se takmičari više ni ne sjećaju šta je bio originalni zadatak, ali svi viču, svi su uvrijeđeni i niko ne planira stati. Trump, u toj mojoj zamišljenoj sceni, leži na nekom simboličnom luđačkom krevetu, ne zato što je lud u medicinskom smislu (ili možda jeste), nego zato što je stvarnost jednostavno odustala od pokušaja da ga objasni. U rukama mu globus. Ne onaj digitalni, nego onaj starinski, školski. Okreće ga nogom kao dijete koje je dobilo igračku bez uputstva. I tu slika postaje poznata. Jer taj isti globus, tu istu igru, već smo vidjeli kod Charlija Chaplina u The Great Dictator. Samo što je Chaplin znao da je komičar. Znao je da ismijava ludilo moći, da razotkriva apsurd kroz umjetnost. Njegov ples s globusom bio je satira, precizna, bolna i svjesna. Ovdje, međutim, nema distance. Nema ironije. Nema svijesti. Ovdje globus nije rekvizit. Ovdje je, nažalost, rekvizit postao stvarnost. Prevrće taj globus s noge na nogu, kao da odlučuje gdje će sljedeće baciti neku izjavu, uvredu ili “genijalnu ideju”. Prije svega, gdje će baciti bombu. Evropa? Već je bio, posvađao se. Amerika? Njegov teren, ali i tamo ga love kao loš reality format koji nikako da se ukine. Vatikan? E, tu još nije ostavio dovoljno tragova, pa hajmo i to. I dok se svijet bavi ratovima, ekonomijom, klimom i stvarnim problemima, on se bavi sobom. Uvijek sobom. Kao da je cijela planeta samo kulisa za njegov beskrajni performans u kojem glumi i žrtvu i heroja i genija, sve u jednoj epizodi. Najapsurdnije od svega? Taj performans i dalje ima publiku. I tu dolazimo do razlike koja nije nimalo smiješna: Chaplinov diktator bio je fikcija koja nas je trebala probuditi. Ovo danas nije fikcija. I zato više ne gledamo komediju, nego neku čudnu, opasnu verziju stvarnosti u kojoj se čovjek ponaša kao karikatura, ali bez svijesti da je karikatura. I tako, dok globus i dalje kruži između njegovih nogu, čovjek koji nikad nije shvatio granice i dalje pokušava upravljati njima. Ne znajući da svijet nije igračka. I da, koliko god ga okretao, uvijek će se vratiti na isto mjesto gdje realnost čeka, strpljivo, kao učitelj koji već zna da učenik nije pročitao lekciju. Neka kosmička pravda ipak postoji, ako se sjećate male Palestinke, koja je zvjerski ubijena jer Izraelci nisu dopustili dolazak ambulante, sjećate se? Onaj koji je komandovao tim zločinačkim činom, dobio je svoje, po zasluzi. Hvala!