MJERA GENOCIDNOSTI: Od Kovačeve elite – rulje i nazad, ponovo na rulju

PIŠE: Osman DELIĆ

Smrt Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida, teških zločina protiv čovječnosti i drugih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini, nije označila kraj njegovog političkog i nacionalističkog mita. Naprotiv, reakcije koje su uslijedile u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji pokazale su koliko je njegovo naslijeđe i dalje prisutno u priličnom dijelu srpskog nacionalističkog prostora.

U Zvorniku se nekoliko stotina ljudi okupilo i defiliralo gradom uzvikujući Mladićevo ime, uz transparente i zastavu Vojske Republike Srpske. Posebno se ističu scene zabilježene  u Višegradu, na dobro znanom mostu Mehmed-paše Sokolovića – toj ćupriji koju je još Andrić odredio kao temljeni most koji veže davno prošla s budućim zlima, gdje su paljene baklje i vatromet, dok su okupljanja, paljenje svijeća i parastosi održani i u drugim sredinama u Republici Srpskoj. Time je čovjek koji je pred međunarodnim sudom proglašen odgovornim za genocid u Srebrenici ponovo javno predstavljen kao simbol, a ne kao zločinac.

Istovremeno, predsjednik Nove srpske demokratije i predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić javno je objavio da je izrazio saučešće Mladićevom sinu Darku Mladiću, „u svoje ime i u ime Nove srpske demokratije“.

Upravo je taj kontekst ključan. Hrvatski novinar Jurica Pavičić, koji je Mladića upoznao još dok je ovaj bio oficir JNA, njegovu zaostavštinu opisuje kao „nacionalistički mit“ koji je uspio preživjeti samog Mladića. Posebno je oštra njegova ocjena da je Mladić „bosanske Srbe – dakle, svoj narod – u svjetskoj percepciji pretvorio u kolektivne krivce za genocid“.

Sada već prilično zaboravljeni “hrvatski knjiženik srpskog porijekla” Mirko Kovač, dobro je opisao stanje elite pred sumrak krvavog raspada Jugoslavije (misleći prvenstveno na akademsku, intelektualnu, ali ne štedeći ni kultrnu, umjetničku, političku…) kada je napisao: “Elita gora od rulje“.

Nakon apokalipse rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu ovu rečenicu možemo dodatno utvrditi činjenicom da se elita svojim anticivilizacijskim ponašanjem i djelovanjem nameće rulji kao uzorak kojeg treba pratiti. Ustvari, taj odnos rulje i rulje, ove političke, akademske, intelektualne, u skupim odijelima s vidljivim masnim flekama i one druge pod fantomkama, koja se okuplja na stadionima s genocidnim transparentima je dobro uhodana matrica ponašanja. Kao takva je upravo skrojena da podgine mulj i taloge mržnje s dna neke opake kolektivne svijesti gdje se istovremeno pjeva o junaštvu, a slave počinjeni genocidi nad civilima, nad komšijama.

Svjesno i nesavjesno propuštena prilika duhovnog pročišćenja

Ako je društvo nakon rata imalo priliku da napravi moralni i politički rez prema vlastitoj ratnoj politici, zašto taj rez nije napravila upravo elita?

Politička elita je imala moć. Akademska i intelektualna elita imala je autoritet. Kulturna i umjetnička elita imala je simbolički kapital. Crkveni velikodostojnici imali su moralni autoritet. A mediji su imali mogućnost oblikovati javni prostor. Upravo su ti slojevi društva mogli reći: ovo je bilo pogrešno, ovo je bio zločin, ovo nije učinjeno u naše ime i s tim se moramo suočiti.

Treba biti pošten i istaknuti da je bilo nekoliko pokušaja vrijednih spomena. Između ostalih tu su se isticali bivši predsjednik Srbije Boris Tadić i nekadašnji predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić. Pored njih treba istaći jednu pojavu koja je gora od šutnje i nepriznavanja počinjenih zvjerstava, a to je javno priznanje genocida kojeg je nakon nekog vremena najviše osporio i doslovno opsovao Milorad Dodik. Taj stvor je odradio ono što se od njega tražilo i danas gledamo posljedice.

U značajnom dijelu društva dogodilo se to da se zločin relativizirao, odgovornost umanjivala do suludnih razmjera, žrtve prešućivale i umanjivale, a kasnije brutalno vrijađale i ponižavale.

Sve nakon ovozemaljske smrti Ratka Madića, pravomoćno osuđenog za teške ratne zločine protiv civilnog stanovništva, uključujući i genocid počinjen nad Bošnjacima Srebrenice, vodi baš na vrata današnje elite, dakle zbirne “elite” od navijača i  policajaca, preko seljaka i domaćica do političara, nastavnika, ljekara, sudija…
Može li i treba li biti „mjera genocidnosti“  kod neke populacije direktno skopčana s brojem svih onih što “junaštvom” opjevavaju ratnog zločinca!? Danas, u ovkavom svijetu, odgovor je prilično jasan svima. On je potvrdan i nužan radi razbijanje one formalne i kurtoazne opreznosti koja nas je poučila da ne služi ničemu, osim da upravo takva raspiri vatru nacionalističkog narativa u kojem je genocid prava i potpuna mjera tog nacionalizma.

Iako pravo ne prepoznaje kolektivnu krivnju, filozofi (poput Karla Jaspersa u djelu Pitanje krivnje) i sociolozi razlikuju pravnu krivnju od moralne i političke odgovornosti cijelog društva.

Slavljenje zločinaca: Pojava u kojoj značajan dio populacije kroz pjesmu, murale ili javni govor slavi pravomoćno osuđene ratne zločince u sociologiji se analizira kao pokazatelj duboke društvene krize, poricanja i izostanka katarze, toliko potrebnog duševnog pročišćenja, u kojima bi se svaki pojedinac, a onda i kolektiviteti morali pozabavti prošlošću na sasvim drukčiji, oprečan način kakav gledamo godinama unazad..

Indikator radikalizacije: Broj ljudi koji aktivno glorificiraju zločine koristi se kao znanstveni i politički indikator razine radikalizacije, toksičnog nacionalizma i nespremnosti društva da se suoči s vlastitom prošlošću. Ili kraće kao “mjera genocidnosti” naroda.

Transgeneracijski prijenos: Kada se ratni zločinci opjevavaju kao junaci, sistem vrijednosti se izvrće, što dugoročno sprječava pomirenje i prenosi traumu i netrpeljivost na mlađe generacije, a to bi definitivno morali izbjeći.

Upravo zbog svega navedenog više ne možemo žmiriti na opasne tendove u Bosni i Hercegovini, posebno kod značajnog dijela bosanskih Srba koji sve agresivnije slave presuđene ratne zločince i samim time se vezuju za jednu sintagmu koju više ne bi trebali izbjegavati u javnom govoru a koja govori o gencidnoj matrici koja se širi i produbljuje.

Masovno slavljenje i opjevavanje presuđenih ratnih zločinaca unutar jednog društva jasan je i mjerljiv simptom moralnog posrtaja, političke manipulacije i odbijanja suočavanja s prošlošću. Umjesto kažnjavanja ili etiketiranja cijelog naroda, međunarodna zajednica i progresivni dijelovi tog društva fokusiraju se na zakonsku zabranu negiranja genocida, reformu obrazovanja i procesuiranje onih koji potiču mržnju, a to, kako vidimo, ne daje nikakve ili daje jako slabe rezultate.

Moralna opomena društvu koje nije smoglo snage za suočavanje

Možda je upravo sada, nakon smrti Ratka Mladića, vrijeme postaviti mnogo neugodnije pitanje od onoga kako će biti sahranjen i hoće li ga dio javnosti i dalje slaviti: je li srpsko društvo propustilo historijsku priliku za vlastito moralno i duhovno pročišćenje?

A upravo tu odgovornost veliki dio srpske političke, intelektualne i vjerske elite decenijama nije bio spreman preuzeti.

Umjesto jasnog suočavanja sa zločinima, priznanja patnje žrtava i nedvosmislenog odbacivanja ideologije koja ih je proizvela, prečesto se birala šutnja, relativizacija, prebacivanje odgovornosti na drugu stranu ili stvaranje lažne ravnoteže između onoga ko je počinio zločin i onoga nad kim je zločin počinjen. Tako je otvoren prostor da ratni zločinac postane nacionalni simbol, a presuda za genocid predmet političkog osporavanja.

Posebnu odgovornost u tome imaju političke elite. One su desetljećima znale da je Mladić pravosnažno osuđen za najteže zločine, znale su šta se dogodilo u Srebrenici, Sarajevu, Prijedoru i drugim mjestima, ali su prečesto procjenjivale da je politički korisnije njegovati mit nego izgovoriti istinu. Jučerašnje scene u Zvorniku, Višegradu i drugim gradovima nisu se pojavile ni iz čega. One su posljedica dugogodišnjeg političkog i društvenog ambijenta u kojem je bilo moguće istovremeno znati za presude i odbijati prihvatiti njihov moralni smisao.

Ovdje odgovornost ne završava samo kod političara, ona seže i do crkvenih dostojanstvenika i vjerskih autoriteta koji su imali najveću moralnu obavezu da jasno razdvoje dobro od zla.

Umjesto nedvosmislene osude zločina i suosjećanja s žrtvama, prečesto smo slušali ambivalentne poruke, opravdanja, prešućivanje ili pokušaje da se zločini relativiziraju. Upravo zbog toga izgubljena šansa da se skine kolektivna krivnja. Kada se pred pravoslavnim vjernicima ne izgovori jasna riječ o zločinu i zločincu, i kada se čovjek osuđen za genocid može predstaviti prvenstveno kao „naš“ čovjek, tada vjera prestaje biti moralni korektiv i postaje dio mehanizma kolektivne obmane, jer definitvno ne počiva na osnovnom stubu i dogmi kršćanstva. Pa umjesto one “Oprosti im Bože, ne znaju šta čine”, mi danas imamo hibrid, a to definitivno nije vjera, u kojoj slušamo “Oprosti im Bože, jer su znali da čine zlo i to zlo uradili su u naše ime”.

Genocid u Srebrenici