30 godina od masakra na Markalama: Neoborivi svjedok istine o bestijalnosti mržnje i zla

Tokom opsade Sarajeva, Markale su ostale jedno od mjesta na kojima se, uprkos svakodnevnoj opasnosti, nastojao održati privid svakodnevnog života. Tog jutra, 28. augusta 1995. godine, ljudi su prodavali i kupovali robu, ne sluteći da će se za nekoliko trenutaka prostor iza tržnice pretvoriti u mjesto jednog od najtežih masakara počinjenih u Sarajevu. U 11.00 sati, sa položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske republike srpske (SRK VRS) iz pravca Trebevića ispaljena je granata koja je eksplodirala na asfaltnoj podlozi iza tržnice Markale. Uslijed njenog rasprskavajućeg dejstva, na licu mjesta ubijena su 23 civila, dok je 81 civil ranjen. Od posljedica zadobijenih povreda, na putu do bolnice, nakon operacija ili u danima koji su uslijedili, preminulo je još 20 civila, čime je ukupan broj smrtno stradalih dostigao 43. Gotovo istovremeno, u neposrednoj blizini Narodnog pozorišta eksplodirale su još četiri granate, pri čemu je ranjeno osam civila.

Među 43 ubijena civila bili su i trojica srednjoškolaca, studentica Sabaheta Vukotić i njen otac Ajdin Vukotić. O razmjerama zločina svjedočile su i fotografije koje je, u sklopu istražnih radnji, na mjestu masakra načinio fotograf Centra službi bezbjednosti (CSB) MUP-a RBiH. Na njima su zabilježeni brojni lični predmeti žrtava, među kojima dječije patike i stopala, indeks studentice Sabahete Vukotić i drugi predmeti koji su nakon eksplozije ostali na mjestu zločina.

Među civilima koji su od posljedica teškog ranjavanja podlegli povredama bio je i Ismet Klarić. Tog jutra on je sa suprugom Mesudom kupovao cvijeće za svoju snahu, kojoj je bio rođendan. Oboje su ranjeni u eksploziji granate, a Mesuda Klarić čula je supruga kako govori da je izgubio ruku. Njeno svjedočenje, zabilježeno 23. februara 1996. godine, neposredno opisuje posljedice ranjavanja i trenutke nakon eksplozije:

„Tek kada su podigli mog supruga da bi ga stavili u prtljažnik, po onom što sam vidjela shvatila sam kako je bio teško ranjen…“

Mesudino svjedočenje ne govori samo o težini povreda koje su tog dana zadobili civili, već i o okolnostima u kojima su ranjeni građani Sarajeva zbrinjavani. Ona opisuje pretrpanost bolnice, nedostatak prostora i činjenicu da su ranjeni pacijenti čekali na podu, dok je medicinsko osoblje nastojalo pomoći što većem broju ljudi. Ismet Klarić je, međutim, podlegao povredama nakon operacije.

Od posljedica ranjavanja zadobijenih na Markalama, osam dana nakon masakra, umrla je i Razija Čolić. Nakon okupacije Žepe i prisilnog premještanja stanovništva, ona je sa suprugom Mustafom bila smještena u jednom od kolektivnih centara u Sarajevu.

„Zadnji krug Danteovog pakla“, riječi su kojima je jedan tehničar Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (MUP-a RBiH) opisao prizor koji je zatekao neposredno nakon masakra na Markalama 28. augusta 1995. godine. Ovaj opis na upečatljiv način oslikava svakodnevicu Sarajeva tokom opsade, u kojoj su civili svakodnevno bili izloženi granatiranju, ranjavanju i smrti.

Masakr na Markalama II bio je neposredni povod za odlučniju vojnu intervenciju i početak NATO bombardovanja položaja VRS. Međutim, prije donošenja odluke o vojnoj intervenciji bilo je potrebno utvrditi odakle je granata ispaljena. Istrage koje su nakon napada proveli MUP RBiH, UNPROFOR i vojni posmatrači UN-a postupno su dovele do zaključka da je granata ispaljena sa teritorije pod kontrolom SRK-a. Rezultati istrage nisu odmah javno objavljeni, između ostalog i zbog potrebe da se zaštite pripadnici UNPROFOR-a koji su se još uvijek nalazili na terenu i u opasnosti da budu potencijalni taoci u rukama VRS-a.

Vođa tima vojnih posmatrača UN-a, potpukovnik Konings, kasnije je pred istražiteljima ICTY-a svjedočio da je već tokom uviđaja na Markalama njemu i njegovim kolegama bilo jasno da je granata „došla sa položaja bosanskih Srba“. Ipak, zbog uputa nadređenih, takav zaključak nije javno iznesen. O rezultatima istrage usmeno je bio obaviješten i komandant UNPROFOR-a general Rupert Smith, koji je, prema svjedočenjima i kasnijim dokumentima, procijenio da napad zahtijeva vojni odgovor. Ipak, sa objavljivanjem rezultata sačekano je dok se ne osigura sigurnost pripadnika UNPROFOR-a, posebno britanskog bataljona u Goraždu.

Narednog dana, 29. augusta 1995. godine, Služba za obavještajni rad (G2) UNPROFOR-a sačinila je povjerljivi izvještaj u kojem je navedeno da se vatreni položaj za svih pet analiziranih minobacačkih projektila nalazio na teritoriji pod kontrolom VRS-a, između Trebevića, Lukavice i Miljevića. Nakon što je general Smith dobio pisane rezultate, oni su proslijeđeni komandi UNPROFOR-a u Zagrebu, a civilni portparol Aleksandar Ivanko javno je saopćio zaključke istrage, uz najavu da su moguće različite opcije, uključujući i zračne napade.

Dodatnu potvrdu o porijeklu granate dala je Specijalizovana inžinjerska jedinica UNPROFOR-a. U konačnom izvještaju od 6. septembra 1995. godine analizirani su ostaci projektila, uključujući njegovo repno krilce, te je zaključeno da se radilo o minobacačkoj granati kalibra 120 mm srpske proizvodnje, tipa kojeg je koristila VRS. Analizom mjesta eksplozije i pravca ispaljenja utvrđeno je da je granata došla iz šireg područja Trebevića, odnosno sa teritorije pod kontrolom SRK-a.

Konačni sveobuhvatni izvještaj UNPROFOR-a od 8. septembra 1995. godine objedinio je rezultate različitih istraga. Iako među istražiteljima nije postojala potpuna saglasnost o preciznom azimutu ispaljenja granate, postojala je saglasnost oko ključnog pitanja: analizirani minobacački projektili ispaljeni su sa teritorije pod kontrolom VRS-a. Kasnije sudsko vještačenje, koje je za potrebe Tužilaštva ICTY-a proveo vještak Higgs, dodatno je potvrdilo da je smrtonosna granata ispaljena iz pravca Trebevića, pod uglom od približno 170 stepeni i sa udaljenosti od oko 2.400 metara.

Pitanje odgovornosti za masakr na Markalama II kasnije je razmatrano i pred ICTY-em, na suđenju generalu Dragomiru Miloševiću, komandantu SRK-a i oficiru 30. Kadrovskog centra SRJ. Odbrana je pokušala osporiti rezultate istraga  iznoseći alternativne i nedovoljno potkrijepljene tvrdnje da je granata mogla biti ispaljena pod neuobičajenim uslovima, kao i da su tijela žrtava eventualno naknadno pomjerana ili postavljena na mjesto eksplozije. Pretresno vijeće takve tvrdnje nije prihvatilo, ocijenivši metode vještaka odbrane kao nepouzdane i ukazujući na činjenicu da oni nisu obavili vlastita mjerenja na mjestu eksplozije. Nasuprot tome, Vijeće je prihvatilo rezultate mjerenja koje su proveli istražitelji MUP-a RBiH, UN-a i UNPROFOR-a.

U prvostepenoj presudi Pretresno vijeće zaključilo je da je minobacačka granata koja je pogodila područje u blizini tržnice Markale ispaljena sa teritorije pod kontrolom SRK-a i da su je ispalili pripadnici tog korpusa. Međutim, Žalbeno vijeće je kasnije utvrdilo da se Dragomir Milošević u vrijeme napada nalazio na liječenju u Beogradu. Zbog toga je zaključak o njegovoj individualnoj odgovornosti za granatiranje Markala II poništen, dok je istovremeno utvrđeno da je njegove dužnosti tokom tog perioda preuzeo Čedomir Sladoje, načelnik štaba SRK-a, koji je izdavao naređenja u njegovo ime.

Masakr na Markalama postao je neposredni povod za odlučniju vojnu reakciju međunarodne zajednice. Nakon što su istrage ukazale na odgovornost SRK-a i nakon što su poduzete mjere za zaštitu pripadnika UNPROFOR-a, otvoren je put za vojnu intervenciju NATO-a. Prva faza operacije „Deliberate Force“ započela je 30. augusta 1995. godine. Cilj operacije bio je izvršiti pritisak na VRS, smanjiti njenu sposobnost za napade na Sarajevo i druge ciljeve te uništiti ili onesposobiti vojne kapacitete, uključujući položaje, komandne objekte i skladišta municije. Snage za brze reakcije UN-a pružale su dodatnu kopnenu podršku i time povećavale pritisak na VRS.

Iako je početkom septembra došlo do privremene obustave zračnih napada, granatiranje Sarajeva nije u potpunosti prestalo. Istovremeno su trajali diplomatski pregovori, dok je UNPROFOR utvrđivao da zahtjevi za povlačenje teškog naoružanja oko Sarajeva nisu u potpunosti ispunjeni. Zbog toga je 5. septembra započela druga, intenzivnija faza NATO operacije. U narednim danima pojačan je pritisak na vojne kapacitete VRS-a, uključujući i upotrebu krstarećih raketa „Tomahawk“ protiv važnih vojnih ciljeva u Bosni i Hercegovini.Narednih dana počelo je povlačenje teškog naoružanja oko Sarajeva, nakon čega je NATO obustavio zračne napade.

Vojni pritisak istovremeno je obezbijedio povoljnije uslove za nastavak mirovnih pregovora. Sporazum postignut u Ženevi u septembru 1995. godine predstavljao je osnovu za dalje pregovore koji će nekoliko mjeseci kasnije dovesti do Dejtonskog mirovnog sporazuma. Njime je potvrđen status Sarajeva kao glavnog grada Bosne i Hercegovine, dok je pitanje teritorijalnog okruženja grada ostalo od posebne važnosti. Tokom opsade okolna brda predstavljala su ključne artiljerijske položaje sa kojih je Sarajevo godinama bilo izloženo napadima, zbog čega je njihova kontrola bila od velikog sigurnosnog značaja.

Međutim, napadi na Sarajevo nastavili su se i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dana 9. januara 1996. godine, oko 17.45 sati, dok je tramvaj prolazio u blizini Holiday Inna, pogođen je projektilom ispaljenim iz pravca dijela Grbavice pod kontrolom SRK-a, pri čemu je ubijena jedna žena – Mirsada Durić, a 19 civila je ranjeno. Stoga je iznimno važno bilo uspostaviti kontrolu nad područjima iz kojih se godinama napadalo Sarajevo i omogućiti njegovu teritorijalnu i političku reintegraciju. Tokom februara i marta 1996. godine postepeno su reintegrirani Vogošća, dijelovi Novog Grada, Ilijaš, Hadžići, Ilidža, dijelovi Trnova te dijelovi Novog Sarajeva i Starog Grada. Ulazak vlasti Federacije Bosne i Hercegovine u ova područja pokazao je razmjere ratnih razaranja: zatečeni su spaljeni i opljačkani objekti, uništene fabrike i škole, kao i brojna oštećena ili potpuno uništena naselja i stambene jedinice.

U tom širem historijskom kontekstu, Markale II predstavljaju jednu od ključnih tačaka završnice opsade Sarajeva. Masakr nije bio jedini razlog za NATO intervenciju, niti se završetak rata može objasniti samo jednim događajem. Ipak, Markale II predstavljale su neposredni povod za promjenu dotadašnjeg odnosa ključnih međunarodnih aktera prema upotrebi vojne sile. Nakon godina ograničenih reakcija na granatiranje Sarajeva, ali i drugih sigurnih zona, genocida u Srebrenici i Žepi, koji su pokazali ozbiljne slabosti međunarodnog sistema zaštite, ovaj zločin bio je ključna prekretnica za dugo nagovještavanu vojnu intervenciju. 

Kombinacija vojnog pritiska, djelovanja Snaga za brze reakcije i intenzivnih diplomatskih pregovora postepeno je dovela do promjene odnosa snaga, do povlačenja teškog naoružanja iz sarajevske zone, stvaranja uslova za prestanak opsade i konačne reintegracije grada. Zbog toga Markale II nisu ostale samo mjesto jednog od najtežih masakara nad civilima tokom opsade Sarajeva, nego su postale i simbol prekretnice u završnoj fazi rata. Istovremeno, njihovo značenje ne može se odvojiti od šireg konteksta višegodišnjeg razaranja Sarajeva i ubijanja njegovih stanovnika te neuspjeha i dugotrajne neodlučnosti međunarodnih aktera da ranije zaustavi sistematske napade na grad.

 

---

Autorica: Dr. sc. Merisa Karović-Babić, viša naučna saradnica Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu