PETO GODIŠNJE DOBA: Ko je hvalio carevo ruho

PIŠE: Niha DŽANIĆ

Ima li iko živ u ovoj državi pojam o tome ko je trenutno glavni? Pitanje ne postavljam iz političke radoznalosti, nego iz čisto praktičnih razloga. Dobro bi došlo jedno konkretno ime za reklamaciju života kad zafali za ogrjev, kad dijete treba opremiti za školu, ili kad auto crkne baš u sedmici kad plata misteriozno ispari nakon tri dana. Međutim, lociranje odgovornog je nemoguća misija jer imamo očigledan suficit lidera. Dok jedni mašu tapijama na legitimitet, drugi tvrde da su ovi prvi obični diletanti, a spas leži isključivo u njima. Treći objašnjavaju da su svi ostali nebitni jer je historijska privilegija ovog naroda to što oni uopšte postoje, dok se četvrti kunu da nikada nisu bili na vlasti. I to nam govore dok ih gledamo u istim foteljama toliko dugo da bismo im umjesto biografije mogli napisati memoare. Gledaš ih na ekranu i shvataš da ovdje stvarno „dugo nema nikoga bez sumnjive prošlosti i bez vjere u bolje sutra“.U tom poretku, narod je samo statistička greška. Građani su ovdje glavni isključivo u onom kratkom, histeričnom periodu predizborne kampanje. Tada ih političari strastveno vole, obilaze po selima, ljube u obraz i obasipaju obećanjima o prosperitetu. A onda se birališta zatvore i narod se ekspresno vraća na fabričke postavke, postaje tek suhoparan broj na papiru. Broj zaposlenih koji jedva krpe kraj s krajem, broj nezaposlenih koji čekaju vizu za Njemačku, i broj penzionera koji biraju između lijeka i kruha. Dok mi brojimo sitniš, „krvava bajka na televiziji nastavlja“ iz dana u dan, bez odjavne špice Ruku na srce, mi smo već profesionalno navikli na anomalije. Doktorirali smo nauku organizovanja života prema onome što možemo platiti, a ne prema onome što nam treba. I upravo tu leži najveća, historijska pobjeda svih naših vlasti. Nisu nas naučili da živimo dobro, ali su nas maestralno istrenirali da budemo beskrajno zahvalni što smo uopšte živi . Ako želiš krov nad glavom ili grijanje zimi, sistem ti nudi jednostavnu formulu: potpiši kredit ili provuci Mastercard, pa poslije objašnjavaj unucima gdje su nestale pare. Jer, budimo iskreni, na ovim prostorima je stvarno „lako pamtiti, a teško živjeti“. Dok mi računamo koliko nam je maraka ostalo do prvog, naša politička elita računa ko će kome preoteti fotelju i osigurati udobnije mjesto za sjedenje. To je onaj klasični balkanski bluz u kojem „ljudi bez iluzija, a sa mnogo prljavih snova“ kroje kapu svima nama. Zato je pitanje ko je ovdje glavni potpuno promašeno. Pravo pitanje glasi: ko je odgovoran? Vlast bi trebala biti posao za koji se snose posljedice, a kod nas je ta odgovornost poput NLO-a – svi su čuli za njih, ali ih niko nije uživo vidio, a da se dokazalo. Političari će brojati mandate, mi ćemo brojati marke. Najveća tragedija ovog našeg petog godišnjeg doba jeste što smo toliko oguglali na nenormalno, da smo vlastitu bijedu počeli prihvatati kao prirodnu pojavu. To je najskuplji kredit koji je ovaj narod ikada podigao, kredit na sopstveni život, koji sada svi skupa otplaćujemo s debelom istorijskom kamatom. Možemo se samo gorko nasmijati, “pustiti” Azru i čekati da vidimo hoće li nas u ovom mraku na kraju stvarno pojesti patuljci sa naslovnih strana, kurvini sinovi, narkomani, bludnice i ostali junaci Štulićeve filozofije. A da nije znao, znao je…

Preferiraj na Googleu