Centrifuga mozga

Dobro mi ikako
Upravo sam dobila onu lančanu poruku, koju ako ne proslijedim, čeka me dugih osam godina nesreće. Brzopotezno sam je izbrisala, jer nemam običaj vjerovati u besmislice, a onda sam se uhvatila u razmišljanju da je danas teže definirati šta je besmislica, jer naprosto svuda oko nas malo je smisla. Na primjer, besmisleno je postalo arlaukati da nam fokus sa bitnih i životno važnih stvari odvlače pričom o svjetskom reketu broj jedan koji je zaglavio u zemlji kengura jer je kršio zakone te zemlje, bez obzira na to šta o tome neko misli. Upravo tada, kada se reket broj jedan provlačio nam kroz uši i iskakao sa svih medija, stvarale su se dvije kritične mase-oni za njega i onih protiv njega. I dok su se “zavađene” strane prepucavale treba li reket mlacati po down under i postati još bogatiji nego što jeste, hopa-hopa, za razliku od prethodne sedmice, cijene svega mogućeg, skočile su do Bože sačuvaj. Kakvi jesu, vlasnici nekih trgovačkih lanaca, posakrivali su što su mogli, čekajući još gora vremena, pa da dodatno dignu cijene, jer ih apsolutno, baš kao i reketa broj jedan, ne zanima možemo li mi to platiti. Neću izostaviti ni naše vrle zastupnike po parlamentima, te bogomdane dobre duše, koje čak jednom mjesečno ili jednom u tri mjeseca odvoje svoje dragocijeno vrijeme, dođu na sjednicu i odluče onda ne izglasati ništa što bi narodu išlo u prilog. Nerijetko, bave se isključivo onim što njima ide u prilog, a njihova primanja su već odavno poznata, sramota je i usporediti ih sa plaćom bilo koga od nas. Sve nam je u totalnom neredu i neskladu, ali imamo mi taj običaj da od drveta ne vidimo šumu, pa se pravimo da ne vidimo, vodeći se onom već izlizanom da sam ionako ne možeš promijeniti ništa. Okay, ako sam ne možeš utjecati da promijeniš išta tu gdje živiš, kako si onda mislio promijeniti zakone tuđe zemlje, arlaukajući na prelošem engleskom na tamošnje državnike, medije, sudije i bla, bla. Čudovit smo mi narod, majke mi. A možda i jeste do onih poruka, da smo ih redovno slali jedni drugima, možda bi nas zaobišla nesreća i ne bismo se patili k'o patke, možda bi otjerali ove krvopije sa vlasti i doveli nove, jer ruku na srce, bilo je za ovih skoro 30 godina promjena na vlasti, ali ne i u odnosu prema državi, narodu i tako dalje i tako još dalje, i kako god hoćete, ako je i bilo kakvih mogućnosti da se pokrenemo sa tačke propadanja, sami smo je zgazili, jer nismo slali poruke. Biće da je tako. Uz histerični rast cijena, šizofreno se opet zvecka oružjem i prijeti ratom. Ne znam uopće šta reći o toj temi, a da ne pomislim koliko nas ima da bez brige možemo namiriti kuću, platiti režije i priuštiti sebi pristojan život. Sa ovakvima koji nam dižu cijene namirnica i svega što se novcem plaća, sa ovakvima koji nam prijete ratom, i sa narodom koji vjeruje u lančane poruke, teško da mi možemo išta, ili dobro mi ikako.

Objavio: usn krajina