Bisera Alikadić, književnica: Pisanje kao tegoba i zadovoljstvo

Autorica Bisera Alikadić govori o svom dugogodišnjem književnom radu, čitanju i pisanju, a u povodu njene nove knjige poezije pod naslovom “Gola psovačica”
VAŠA NOVA KNJIGA “GOLA PSOVAČICA” JE PRED ČITATELJIMA. KAKO JE NASTAJALA I KOLIKO JE VREMENA ZA NJU BILO POTREBNO?

– ”Gola psovačica” je knjiga koja sadrži dio pjesama koje sam pisala u posljednjih dvanaest godina, a nisam ih objavljivala u zasebnim knjigama. Nikada nisam uzimala pjesme iz prethodno štampane knjige i uvrštavala ih u svoju novu. Dopustila sam da u periodu od “Žirafe u plamenu” (2009) do “Gole psovačice” (2022) imam četiri izbora iz svoje poezije. Mnogi pjesnici, savremenici jedan dio pjesama koji su već objavljivali priključe u novu knjigu, možda da bi bila deblja ili pametnija.

IZDAVAČ KNJIGE ŠIMO EŠIĆ JE NA PROMOCIJI U SARAJEVU KAZAO DA JE SAMO JEDNA PJESNIKINJA U BIH MOGLA STATI ISPOD NASLOVA KNJIGE “GOLA PSOVAČICA”. ŠTA SE KRIJE IZA ILI ISPOD TE SINTAGME?
– Možda će se neko ovim naslovom podsjetiti na moje stihove iz pjesme “Molitva” “Da mi je muškarca// kao crnog hljeba// ječmenog // mirisnog // domaćeg//”… ali sada je psovačica gola.

KRATKI SPOJ
E, hoćete li zamisliti kako je gola ili ćete uzeti knjigu i vidjeti šta je ona kroz tu golotinju ispričala i da li će da se dogodi neki kratki spoj sa pjesmom “Molitva” koja je štampana u knjizi “Kapi i mahovina” 1975, na čitatelju je da zaključi.

U KNJIZI GOVORITE O NAJVAŽNIJIM, NAJAKTUELNIJIM PROBLEMIMA DRUŠTVA U KOJEM ŽIVIMO. MOŽE LI SE POEZIJOM NEŠTO SPASITI I PROMIJENITI?

– Pa poezijom se slabo može nešto promijeniti. Ne znam sad kakav je mogući uticaj poezije u vremenu kada je u stanju da pjeva čitava planeta, da obznanjuje svoje pjesme putem interneta. I prije 50 godina vođeni su ratovi u svijetu i pisci su reagovali pjesmama protiv rata, ali to nije pomagalo, iako se tim piscima aplaudiralo, iako se i bez interneta pjesma tada jako brzo širila ako je bila dobra. Možda danas jako djetinjasto zvuči pjesma Grigora Viteza napisana nekih 60-ih godina koja je preko čitavog našeg bivšeg prostora projurila, a pjesma se zove “Epitaf vojniku koji je pao u času potpisivanja primirja”. Što se tiče balkanskog naroda, imali smo sjajne antiratne pjesnike, a šta su nam oni pomogli? Ništa. Ustvari, poezija jedino pomaže da se u pojedincu razvije antiratna svijest, pozitivna, svijest ljubavi prema bilo čemu. Poezija se shvata kao neka riječ koja je poput, bože mi oprosti, svetih riječi iz vjerskih knjiga i koju uče i mladi i stari, a ne ponašaju se prema toj riječi, toj poruci vjere ne ukradi i ne ubij. Isto je takav odnos prema poeziji.

U OVOJ JE KNJIZI VIŠE ANGAŽOVANE POEZIJE NEGO U VAŠIM PRETHODNIM KNJIGAMA. OTKUD TO KOD BISERE ALIKADIĆ?

– Pa ja sam uvijek, na neki način, nastojala da budem angažovana, jer treba pokazati, naznačiti ljudima, treba im barem pokušati začeti misao da bi se na nešto moralo djelovati da bi bilo bolje.

”LARVA”, VAŠ PRVI ROMAN, OBJAVLJENA JE 1974. I TO JE, PREMA RIJEČIMA KRITIKE, PRVI EROTSKI ROMAN U BOSANSKOHERCEGOVAČKOJ KNJIŽEVNOSTI. EROTIKA JE SNAŽNO PRISUTNA U VAŠIM KNJIGAMA POEZIJE, TAKO I U OVOJ KNJIZI, POSEBNO U CIKLUSU “JEĐUPKINI CEKINI”. POSTOJI LI ZAZOR OD EROTIKE I DANAS?

– Erotika, to je naše davno pitanje. Erotika je stvar života, bez erosa ne bi bilo života. Svi veliki pjesnici, svi veliki buntovnici govorili su o erotici. Npr. Pablo Neruda djelovao je u životu na svoj način, ali bogme erotika je bila uz njega, a da ne govorim o nekim drugim važnim ličnostima naših prethodnih stoljeća. Kada sam napisala i objavila “Larvu” 1974, govorilo se da su seks, ludilo i rak, možda i još neke bolesti, tabu-teme.

U PJESMI “PAKAO – ČISTILIŠTE” STOJI: “ZAPISOM SVAKE PJESME // KOPAM SEBI // GROB OD RIJEČI //” KAKAV JE PROCES DA PJESMA IZ NAS “IZIĐE”? JE LI DOISTA NAJTEŽE OSTATI SAM SA SOBOM?

– Ma nije lako tražiti pravu riječ za pjesmu, ako hoćeš da ti pjesma bude baš kako zamišljaš da bi trebala da bude, pogotovo mislim da je to još više izraženo u ovim godinama, kad ti tražiš koja bi riječ ili riječi bile najstvarnije u toj pjesmi. Mislim da ja pišem pomalo i nadrealnu poeziju jer svugdje u mojim pjesmama postoje slike, postoji nekakva stvarnost koju treba dovesti u glavu i, kao što rekoh u jednoj koronskoj pjesmi, treba “otkuhati i prokuhati”. E, sad sam mislila, pošto neki obećavaju da će se uskoro korona završiti, da preporučim svoju pjesmu koja se zove “Uskršnja zvona”.

KAKO JE VAMA BILO U DOBA KORONE? KOLIKO JE ONA PROMIJENILA VAŠ ŽIVOT, VAŠE NAVIKE, PISANJE MOŽDA?

– To vrijeme je izgledalo kao da ste mi donijeli utrobu vola i treba da ja onda to sve očistim od nečistoće, da taj stomak bude čist i dobar za upotrebu. Isto tako, trebalo bi mnogo toga da čovjek pročisti u sebi i sa svijetom, i da se vide novi nalazi ovog stanja… Kad bi čovjek mogao poživjeti još neko vrijeme pa da vidi šta će biti zvanični nalazi o koroni. Ovo vrijeme pandemije bilo je kao i ono što smo preživjeli u ratnom stanju vrlo, vrlo negativno što smo doživljavali.

”TREĆA DOB NA METLI” JE CIKLUS ORIGINALAN I PO SADRŽAJU I PO NASLOVU. KAKVE SU TO PJESME?

– To su pjesme o starosti kazane na vještičiji način. Vještica, ako uzmemo, vješta je žena i jaše na metli starinskoj.

KADA STE PRVI PUT OSJETILI POTREBU DA PIŠETE?

– Vrlo sam rano u sebi osjetila oduševljenje pisanom riječi. Tako da sam i ja poželjela da budem pisac od najranijeg vremena. Htjela sam stvoriti ljepotu kakvu su drugi meni ponudili na početku moga života i spoznaje svijeta.

ŠTA JE ZA VAS POEZIJA?

– Poezija je spasonosno uže, a uže može biti i simbol da onome koji se utapa pružiš pomoć, a može biti i simbol da ga nesretnik na kopnu uzme u ruku i objesi se o granu. Pročitala sam negdje da je Edgar Allan Poe često radio sam protiv sebe, možda se i ja nekada uhvatim takvog posla.

PROMOCIJE VAŠIH KNJIGA SU UMNOGOME DRUGAČIJE, MOŽEMO KAZATI DA SU TO PRAVE MALE PREDSTAVE. KOLIKO VAM JE PUBLIKA VAŽNA? I JE LI PUBLIKA DANAS UOPĆE ZAINTERESOVANA ZA POEZIJU?

– Pa ja sam u nekoliko svojih pjesama odala počast publici ili izdala se da mi je stalo do publike, da nisam od onih pjesnika koji kažu ne tiče me se šta misle drugi. Želim svoju riječ, svoje iskustvo da podijelim s drugima. Dobri pjesnici uvijek su na neki način bliski publici. Bila su neka divna vremena kada su pjesnici išli svijetom živi, trodimenzionalni. Sad ne znam događa li se to da li je širina proze smanjila moć prve dame književnosti – poezije.

KAKO PUBLIKA REAGIRA NA PJESMU “MANTRA ZA DOBROBIT”? JESU LI STIHOVI TE PJESME POSTALI NAŠA SVAKODNEVICA?

– Zapisala sam to ima desetak godina i nisam baš sasvim sigurna kako djeluje u tom vremenskom razmaku na publiku, na ljude, na pisce. Jer kad sam je pročitala prvi put prije tih deset godina, ljudi su ostali skamenjeni. Niko nije na drugi način reagovao, samo šute, skamenjeni. Međutim, sada u Sarajevu, na promociji knjige “Gola psovačica” u kojoj je ta pjesma, to publike što je bilo, nasmijalo se. Koja li je reakcija bila bolja? Ova sada ili ona prije deset godina? Da li sam publici prije deset godina tada ponudila svoju spoznaju i ona je prihvatila, a sada kada je silna pljačka čovjeka po čovjeku moja mantra postaje smiješna. Ustalilo se.

DANAS IMAMO MNOGE ŠKOLE KREATIVNOG PISANJA. MOŽE LI SE NAUČITI KAKO PISATI POEZIJU ILI JE TO ZAPRAVO SAMO PODSTICAJ ZA NADOGRADNJU?

– Joj, danas je puno škola kreativnog pisanja. Možda se ne može naučiti u tim školama ako ti nemaš to urođeno u sebi. Dobro je da se pobuđuje interes za poeziju, ali možda bi više trebala neka škola ili obrazovna ustanova za buđenje osjećajnosti u ljudima. Osjećajnost nije samo riječ, riječ je važna stvar, ali treba tu riječ osjetiti, zaista primijeniti, osjećati šta vrijedi. Prvo treba da pogledamo stvari oko sebe, one bude neka osjećanja u nama, sazivamo ranija saznanja i stvara se pjesma. Da pogledamo, uzmemo u ruku, eventualno dodirnemo to što vidimo oko sebe.

KAKAV JE INTERES ZA UMJETNOST DANAS? I ŠTA ZNAČI BITI PJESNIK U BIH?

– Ne znam za šta je uopće interes danas, kakav je interes za poeziju, za neko umjetničko djelo, kad ova naša tridesetogodišnja politika, kad naše političke elite već 30 godina razvlače našu negativnu historiju i non-stop okupiraju sve medije.

ZA SVE LJUDE SVIJETA

Pjesnik biti, da se sjetim Maksima Gorkog, znači bure vjesnik. Sad se sve više na zemlji javlja pjesnika, bure vjesnika, što bi moglo značiti da se sve mijenja, i vrijeme i pjesnici.

ŠTA DRUŠTVO TREBA URADITI DA BI POLOŽAJ UMJETNIKA BIO BOLJI?

– Ako kažete danas šta bi trebalo uraditi, postavlja se pitanje šta bi trebalo uraditi za sve ljude ovoga svijeta da im bude bolje. Ili, šta bi trebali uraditi svi ljudi svijeta da im bude bolje.

VI STE RADILI U BIBLIOTECI DUGI NIZ GODINA, ŠTA JE ZA VAS BIBLIOTEKA?

– Biblioteka je za mene bila more u koje sam zaronila.

KOLIKO JE VAŽNO ČITATI KNJIGE?

– Ne znam koliko je važno čitati, iako poznajem ljude koji čitaju i oni su obični ljudi, domaćice, majstore, studentkinje, službenice… Ljudi koji su u stanju da čitaju donekle su mirniji od onih koji ne čitaju.

PIŠETE VIŠE OD ŠEZDESET GODINA I UVIJEK STE INOVATIVNI, IZ KNJIGE U KNJIGU, NE PONAVLJATE SE KAO MNOGI PJESNICI. KAKO VAM TO POLAZI ZA RUKOM?

– Pa polazi mi za rukom zato što se vrijeme i ljudi oko mene mijenjaju, a i ja sama se mijenjam, možda zrim još uvijek ili imam dječiji način gledanja jer djeca reaguju iskreno, kod djece nema laži… Npr. stara žena kaže djetetu “buuu”, a dijete kaže “šta me plašiš, stara babo?!”.

ŠTA TRENUTNO RADI, ODNOSNO NA ČEMU RADI BISERA ALIKADIĆ?

– Samo fizički rad smatram radom, a svojoj pokojnoj prijateljici koja mi je govorila da radi dok je pisala, bez obzira na sve moje muke sa riječima, govorila sam “ne govori da radiš, ti pišeš”, jer ispostavi se da je to i tegoba i zadovoljstvo.

Objavio: usn krajina