Jednakiji, bijeli i oni drugi

Kažu da nije svačije kroz selo pjevati, ja se potpuno slažem. Da su neki samo čitali stare poslovice, danas bi neki pjevali u selima, a ne brajo moj, kopali nozdrve u parlamentarnim stolicama i brstili politiku od koje nam je život unazađen skoro pa da smo blizu da se opet popnemo na drvo, pa onda pećina i sve ispočetka. Opet bih o cijenama koje imaju napad skakanja, ali nema koristi, oni koji bi se trebali time baviti, uglavnom se bave time da nisu uspejli obuzdati samovolju onih kojima se eto može odlučivati o koštanju svega što nam za život treba. Plaće su nam na istoj razini, osim onih parlamentarskih, njima i evropski zvaničnici mogu pozavidjeti. U nas će samo što nije, početi politička kampanja za izbore. Mašalah. Naslušat ćemo se i nagledati hvalospjeva o samima sebi i kuđenja onih drugih. Ma, ni to nije ništa novo, samo treba isključiti se oko toga, ako se baš nije zapelo. Ratovi kraja nemaju, žalosno je to za jedan ljudski maleni vijek, da ga proživi kroz ratove, stradanja. No, ne bi čovjek bio ono što jeste da ni u ratu ne pokaže svoje lice. Ni izbjeglice nisu sve iste, k'o u Orwellovoj 84-oj, izgleda da su i oni jednakiji. Nekima se odvaljuju bubrezi i podižu žice da ne krenu tražiti bolji život, nekima se otvaraju hoteli i apartmani. Pa, i kazali su, ipak su jedni bijeli, a ovi drugi nisu civilizirani. Tako da, što se mene tiče, taj Treći je davno počeo, jer dok čovjek čovjeka u nevolji gleda po boji kože i jel’ ovog ili onog porijekla, nema ovoj civilizaciji naprijed. Napredovala je tehnologija, ali čovjek u svom umu i odnosu prema drugima, prirodi, životinjama, ljudima druge rase, nacije, visine, nizine, jezika, je veći neprijatelj civilizaciji od samog smaka svijeta. Ako je neko spreman pretući jednog jer je tamnoput, drugom otvoriti vrata hotela jer je bijel, to je još jedna u nizu razloga da mi se licemjerje kao najgadnija ljudska osobina, dodatno zgadi. A i gospoja Evropa, ovaj trenutni ekranizirani rat naziva najgorim, najstrašnijim, najbrutalnijim ratom na njenom tlu od kraja Drugog svjetskog rata. Nas nešto nisu fermali ni kada se ovdje ratovalo, pa me baš i ne šokira što su još jednom, nogom preskočili stotine hiljada žrtava koje su pale na tlu Evrope onih devedesetih. Možda ni mi nismo dovoljno bijeli ili jednakiji.

Objavio: usn krajina