NA GODIŠNJICU MOLIJEREVA ROĐENJA

Doba licemjera

U Francuskoj je proslava godišnjice Molijerovog rođenja počela 15. januara, premijerom Molijerovog Tartifa u pozorištu Komedi Fransez. Za ovu priliku je rekonstruisana prvobitna verzija Tartifa. Poznato je da je komad o licemjeru Tartifu, antiheroju koji je primljen u dobrostojeću porodicu, zabranjen poslije prvog prikazivanja zbog opasnog neprijateljstva prema religiji. Zbog njega je Molijer optužen da je „đavo u ljudskoj spodobi, najgori grešnik i bogohulnik koji je ikad živio”. Pojedini pripadnici klera su tražili i njegovo javno spaljivanje.

Bitku za Tartifa Molijer nije dobio: kralj Luj Četrnaesti je zaštitio od progonstva i zatvora svog lakrdijaša i „majstora zadovoljstava”, ali ne i kritički duh koji je njegov Tartif isijavao. Iako je Molijer ponavljao da je napadao lažne bogomoljce, a ne instituciju crkve, stav klera je ostao nepromijenjen. Tek poslije smrti kraljice majke, Luj Četrnaesti je dopustio da prerađeni Tartif bude izveden. Ovog puta s velikim uspjehom.

Komadom Don Žuan Molijer je ponovo izazvao javnost: obradio je priču o pohotnom plemiću i lik Don Žuana postavio u središte sopstvenih sukoba i odnosa s tajnim društvima, crkvom i plemstvom. Za Molijera taj junak je veliki gospodin njegovih dana, a njegovi poroci – nemoral, novac, libertinstvo, cinizam – pripadali su velikoj gospodi. U posljednjem činu komedije ukinuo je Don Žuanovu strast za ženama i zamijenio je sredstvom čiste politike: „Danas se najbolje isplati igrati ulogu poštena čovjeka, a zanat licemjera daje čudesne prednosti. S pomoću te lažne obrazine jedno se usko društvo licemjera povezuje u jednu partiju. Naneseš li hranu jednom od njih, svi će ti skočiti za vrat; a čak i oni za koje znamo da u svemu tome nastupaju iskreno i oni su, kažem ti, tuđe budale, jer oni lako upadaju u zamke licemjera i svojim postupcima slijepo potpomažu tu majmunsku vrstu. Šta misliš, koliko poznajem onih koji su ovom majstorijom spretno prikrili sve grijehove svoje mladosti, i koji su od svešteničke mantije načinili oklop, i pod tom dostojanstvenom odeždom izvojevali sebi dopuštenje da budu najnevaljaliji od svih ljudi?”

Molijer je nedvosmisleno pokazao šta smatra najvećim od svih poroka: laž. Don Žuan je postao Tartif. Dok glumi preobraćenog grešnika sve postaje moguće i okruženje je spremno da oprosti licemjeru. Kritika je shvaćena kao provokacija i komad Don Žuan je skinut s repertoara. Kralj je Molijerovoj trupi dodijelio subvenciju od 6.000 livra godišnje. Molijer se zahvalio novom farsom o Zganarelu.
Najveći neprijatelj licemjerstva je Alsest u Mizantropu. Na ovom tekstu je Molijer radio pune dvije godine, ali premda ga mnogi smatraju njegovim najboljim djelom, nije doživio uspjeh. To je kompleksna drama u kojoj je glavni junak istovremeno strastveni borac za istinu i žrtva erotskog porobljavanja. „Svijet Mizantropa je ono aristokratsko društvo u kojem vlada ideal honnête homme – što nije isto što i čestit čovjek u današnjem značenju tog izraza”

Šta je to u Molijerovim komadima zbog čega se oni i danas prikazuju? Da li njegovi tekstovi uspijevaju da osvjetle naše savremene odnose, politiku i moral? Kroz kakav filter savremene produkcije bacaju svjetlost na klasične tekstove, čine ih ponovo relevantnim i omogućavaju im da nam se direktno obraćaju?
Ovdje ne mislimo na tzv. vanvremenske istine ili vječne vrijednosti.

Pođimo od čuvenog prizora u Tartifu, kada nastupa kraljev izaslanik da bi ga raskrinkao i uhapsio. Prizor „Glasnika na konju”, da parafraziramo finale Brehtove Opere za tri groša, moguće je politički zaoštriti, kao što su to u svojim predstavama radili Cadek ili Hajme, ili „šifrirati” tako da kritika bude prepoznatljiva i suvremenicima. Predstava Rože Planšona, koju smo gledali na devetom Bitefu, oslobodila je Tartifa mogućnosti hepienda. Planšon i njegovi glumci su sa izvanrednom pronicljivošću i dubokim razumijevanjem napravili predstavu o ljudima koji se kriju iza ovog pozorišnog komada.

Licemjerstvo, posebno ako je religiozno, uvek je s nama. Čak mu se i Šekspir podsmjehivao u Bogojavljenskoj noći. Savremene obrade Molijerovih komada koje se igraju širom svijeta podrazumijevaju prelazak u drugu kulturu. Tartif je tako postao razbojnik preodjenut u svešteničku togu, autentični guru, lažni imam okružen miroljubivim Pakistancima. Patrik Marberov Don Žuan u Sohou je postao prijapski Petar Pan, dok je Alsestovo nezadovoljstvo društvom i međuljudskim odnosima povezano s modernim tehnologijama (Fejsbuk, Tviter) koje obezvrijeđuju autentične ljudske odnose.

Priča o Molijeru, našem savremeniku, ne završava se samo na trilogiji Tartif, Don Žuan i Mizantrop. Gete je najviše volio Škrtca, i u njemu, pored komike, pronalazio satiru i kritiku. Lik Harpagona i njegova sehara za koju je u stanju da učini sve, jer mu znači više od svih njegovih bližnjih, pa čak i od sebe.

U Molijerovoj Školi za žene ispod utvrđenih karaktera impotentnog starca, nevine djevojke i čistog junaka krije se nešto mnogo suptilnije. Arnolfova rečenica: „Moć je s bradom” – posebno odjekuje u vremenu pokreta MeToo, dok je Anjesa svakim djelićem svog bića moderna žena – neiskusna, da, ali svjesna svoje sudbine.

Godišnjica rođenja Molijera jeste prilika da se urade i novi prevodi. Prevoditi Molijera kao čovjeka od pozorišta koji je pisao za pozorište.

Objavio: usn krajina