Ne u moje ime

Ne znam zašto te pregovore i razgovore vode u krugovima, valjda se uhvate za revere od sakoa ili za ruke, pa tancaju neki ples. I uvijek se nađe neko ko ne zna plesne korake, onda zovnu medije pa pred kamerama kažu, propao krug pregovora. Pa najave novi, dok usaglase plesne korake. Da hoće više naučiti pa da odplešu ravno u deveti krug pakla, a nas da ostave na miru, ionako ne plešu kako bismo mi htjeli. U međuvremenu, dok se ne formira novi taj famozni krug, olajavaju jedni druge, te nije onaj plesao kako je ovaj htio, te onaj bi da pleše samo svoj ples, onaj bi da uvede stranjske plesove, onaj bi da svak’ pleše neki svoj, a ne zajednički. Dok se oni neusaglašavaju, kruh plaćamo 1,5 marku. Za sada, stručnjaci vele, nije to ništa, kako će vam biti. Sve je stalo, samo cijene rastu, ali plesače opasnih igara to ne zanima. O tome će tamo neke godine daleke, kad se usaglase. Trideset godina se usaglašavaju i dobili smo ovo što imamo. Svijet je opasno poludio, ratovi kraja nemaju, kažem ratovi, jer na planeti se trenutno vodi još nekoliko brutalnih ratova, ali oni nisu važni za vijesti jer u njima ginu manje vrijedni ljudi, kako je otvoreno rečeno na jednom veoma važnom svjetskom sastanku. Te manje vrijedne ljude pendreče na granicama Evrope, po druge dolaze avioni i voze ih gdje žele. Gadi mi se takav svijet, i da imam neku moć, pisala bih svima ovima od lokalne do svjetske vlasti i zatražila da kad god nešto ogavno zaključuju, nešto što se kosi s mojim mjerilima pogleda na život, na ljude, na pravdu, da obavezno kažu da to nisu odlučili u moje ime. Da budem onaj mali mrav, da se zna da sam ovaj moj mali život podredila tome da na sve ljude gledam kao na jednaka živa bića. Ne u moje ime, pisat ću im, u moje ime nećete ubijati druge rase, druge nacije. Znam da neće piti vode, ali bi meni lično značilo da pred lažljivim svjetskim njihovim medijima moraju reći da sam ja, niko i ništa u njihovim očima protiv svega zlog što odluče za one koji nisu po njihovim mjerilima. Možda bih trebala početi od ovih naših, i njima da pošaljem pismo da u moje ime ovo što su uradili od ove zemlje, nisu smjeli uraditi. A šta mislite da im pišemo svi? Bil’ pilo vode, ne znam, ali kopka me, bil’ stvarno svi građani ove zemlje htjeli reći : Ne u moje ime torovima, rovovima! I da moraju glasno pročitati imena svih nas od kojih nisu dobili suglasnost da to čine. Možda sam nepopravljivi entuzijasta i romantik, ali zamislite da možemo tako, od sebe početi i mijenjati svijet. Kakav bi to dobar svijet bio! Uz uvjet da sa vlasti skinemo ove pajace, brutalno bogate diktatore, koji i ne znaju da kruh košta 1,5 marku. Mislim, oni uopće ne znaju da mi postojimo. Sjete se tek da ima tu nekog naroda kad trebaju izborni glasovi. Zato i nemamo robne rezerve za ne daj Bože, jer brajo, šta će rezerve ako ih ne misle dati narodu? Bile su, ali su ih rasparčali za sebe. Nije to neka filozofija. Prije nego što vam pokušaju otrovati misli, komšiluke i derneke, zapitajte se jeste li im dali odobrenje da to rade u vaše ime. Jednom su to uradili bez da nas pitaju, pa eto, tek da se sjetimo kako je završilo i da još patimo.

Objavio: usn krajina