I bi Dan žena. Neki su čestitali 8. mart, mada se ne čestita datum, nego njegovo značenje, al’ hajd’ šta mi je za tim. Meni je do toga da ni preko stotinu godina nije bilo dovoljno da žene budu jednako tretirane kao muškarci, a simbolični karanfil na taj dan ne može popraviti odnos prema nama svih ostalih dana u godini. Ruža je na taj dan koštala pet maraka, a za ostale životne namirnice od kojih čekate da vam žene spreme ručak, ne znam na taj dan kolike su bile cijene, ali sutradan su već bile više. Vidjela sam to jutro mlade dečke, školarce kako nose u rukama pregršt cvjetova, ili za svoje školske prijateljice ili profesorice. Lijepo od njih, htjela sam im dobaciti onako preko ramena, dečki divni ste, ali budite takvi svaki dan, ali kontam, možda je ovo generacija koja zna ono što su starije propustile. Da budem iskrena, prezirem svijet koji se dijeli na ove i one i u kojem žene ni u 21. stoljeću nemaju jednaka prava. I nije stvar samo u tome da su žene obespravljene, mi živimo Orwellovu Životinjsku farmu, svijet u kojem su “svi ljudi jednaki, ali su neki jednakiji”. Neki nisu kao drugi. Pa, ako se nećete osvrnuti preko ramena i to uvidjeti, uključite tevejac. Žalosno je i vrisnula bih da se prodrma planeta kada vidim i čujem da u jeku rata, stradanja i ubijanja, glasno, jasno bez ustezanja bjelosvjetski reporteri, pred kamerama da ih svi čujemo, kažu da bijeli, civilizirani ljudi imaju pravo izbjeći i biti spašeni od ubijanja, a oni drugi, tamnije kože i druge religije, su ipak, drugačiji, oni nemaju pravo ukrcati se u prijevozno sredstvo i spasiti goli život. U takvom svijetu mi danženovska čestitka malo znači. Stravičan je rat, nema tu mjesta romantiziranju tuđih sudbina. Djeca bježe sama, ali neka imaju pravo biti spašena, neka će uz šamare, biti vraćena sa granica nemilosrdne Evrope, jer su drukčija. Još mi je pred očima slika dječaka iz jedne iz tih dalekih, nejednakih zemalja, u crvenoj majici, kojeg je more iz smrtnog zagrljaja, izbacilo na obalu. On nije imao pravo da preživi. Svi mrzimo rat, bar tako kažemo. Svi mrzimo nepravdu, bar tako kažemo. Svi plačemo nad sudbinama ubogih i prognanih, bar tako kažemo. Onda, iziđimo iz Životinjske farme i promijenimo ovaj okrutni, podijeljeni svijet. Budimo isti, jednom ćemo svakako, jednaki ili nejednaki, napustiti ga. Tek kada se stvari u ovom svijetu tako poslože, moći ćemo jedni drugima čestitati jer smo postali ljudi. Jednaki. S istim pravima. Neka se taj dan zove Dan jednakih ljudi. Ako ga ikad bude…

IZDVAJAMO:

RAVNO DO DNA – RAVNOPRAVNOST SPOLOVA I DRUGE TRICE: Stvar je u tome da vapaje s protesta čuju i slušaju oni koji nikada ne bi uradili ono što je uradio, za sada, posljednji u nizu – gradačački gad

Objavio: Unsko-sanske novine Krajina