Sve ide unatrag, živimo u plemenima k'o Apači

“Neće ovo na dobro djeco poći”, pjevali su rokeri prije nego što su muze zašutjele. I bi kako bi. U cvijetu moje mladosti padali su čak i zidovi, mi se nadali da ratova više biti neće, da ćemo pjevati o ljubavi, cvijeću i proljeću, međutim…slagali su nas, ratovi nikad kraj nisu imali. Ne volim ni poj ptice zlosutnice, ni glasnike loših vijesti, ja samo pričam ono što očima vidim, a vidim da su nas opet strajbali, nekog tuđini, nekog njegovi. Doduše, na nas sada ne padaju granate, nismo na crtama odbrane i ne ispraćamo vojnike, ali imamo “rat” u novčanicima i strah od onoga što donosi sutra. To nam je tako priredila naša bratija, sve redom jedan do drugog i jedna do druge, lagodno prešućujući divljanje cijena, sebi su osigurali hramove, nama zagarantirali bijedu i tvrde da budemo na oprezu, ako se rat dogodi. Opet. Oni znaju gdje se skloniti, mi ni to nemamo. Akcize na gorivo ne ukinuše, nisu se sakupili na hrpu oko toga, ali su sve dižući obje ruke, da su mogli i noge bi, bili jednoglasni oko podizanja njihovih primanja, kojima se čude i oni u evropskim, bogatim zemljama. A onda su razgulili svaki u svoj brlog i keketali o strahu od rata. Sveli su nas na životarenja u močvari u kojoj je sav mulj na površini, mulj nam dirigira kako ćemo preživjeti, smiju nam se iza leđa i zvat će policiju da preispita nekog ko se usudi kazati da je car gol. Djeca ne idu u školu jer nema grijanja, nema ni doktora kada treba operirati dijete “nezvučnog” prezimena, na mističan način nestaju pare iz sefova, oni mantraju onu da je sve pod kontrolom, istrage se vode, a ko drukčije kaže taj kleveće i laže. Ako bi koji nesretnik gladan progutao dostojanstvo i ukrao komad kruha, zvonila bi zvona, a možda bi bio i vođen ulicama, vezan, da nam profuraju žvaku da sve štima, a mi bi onako omađijani možda i vikali drž'te lopova. Štima, kad treba po leđima nas, nezvučnih imena i prezimena. Blues mutne vode, šta da kažem, mada znam da su najbolje prošle mutave ribice koje su držale jezik za zubima. Ne treba nama nikakav rat, mi smo sami sebi gori od najgorih i trpimo da nas vode gori od nas, vlasnici diploma upitne “težine”, zbijamo šale kad neko od njih na tevejcu izvali glupoću, sad se čudimo i pitamo “kako je moguće”. Moguće je, nisu sami došli, doveli smo ih mi šutnjom i klimoglavom. Bar dobar dio nas. U parlamentima sjede penzioneri i odlučuju o našim sudbinama, ne ukidaju akcize, ma samo njih deset da je ukinuti iz Parlamenta, nakupilo bi se para za dobar budžet. Imaju metode za isušivanje močvara, samo ih treba primijeniti, dok se nije proširila. Ako ima dovoljno onih koji vide da tonemo u glib u koji su nas uvukli naši ljudi. Sad, ovo što rade Ameri i Rusi ostatku svijeta, o tome ćemo drugi put, ali i dok ginu djeca malo podalje od nas, neko lovi u mutnoj vodi. To iz životnog iskustva znam. I ni ovo neće na dobro poći.

Objavio: usn krajina