Način na koji su rijetki mediji objavili vijest o smrti Krupljanina Hamdije Kabiljagića, poznatog krajiškog pravnika i političara, iznenadio je mnoge. Pogotovo one što su odbranu od agresije i izdaju u vlastitim redovima preživjeli na prostoru nekadašnjeg Bihaćkog okruga. U zadnjoj vijesti kantonalnog televizijskog Dnevnika šturo je kazano da je u Bosanskoj Krupi u 74. godini preminuo spomenuti istaknuti krajiški advokat i političar. Rečeno je još da je nemjerljiv doprinos odbrani od agresije dao na poziciji ratnog predsjednika Općine Bosanska Krupa i predsjednika Skupštine Okruga Bihać. Sa još nekoliko oskudno navedenih biografskih podataka javnost je informirana da se preminuli Hamdija Kabiljagić nakon rata odmah vratio u oslobođenu Bosansku Krupu, da je napustio politiku i da se nanovo posvetio advokaturi. Zbog izuzetnog ratnog doprinosa u odbrani BiH i Općine Bosanska Krupa, te zbog zasluga za poratni razvoj Hamdije Kabiljagića su se sjetili 2009. godine i zasluženo mu dodijelili Plaketu drage mu rodne Bosanske Krupe. Na bolji svijet je sigurno preselio veliki čovjek koji će u historiji biti zapisan kao neko ko se u najtežim vremenima u svom političkom djelovanju do kraja oslanjao na iskustvenu mudrost, znanje i razum. Na prvi pogled sve je ovako kako je i kazano. Iz drugog ugla gledano činjenično se radi o nečemu sasvim drugom. Hamdija Kabiljagić nije napustio politiku. “Ona” je napustila njega. Kako i zašto najvidljivije odgovore je moguće naći ako se vratimo u 27. maj 1995. godine na dan kada je dokinuta vlast Bihaćkog okruga i formirana vlast Unsko-sanskog kantona. Svakog maja, evo već nepunih 27 godina svi skupa se sjećamo toga, ali i 28. maja 1995. godine kada su na povratku iz opkoljenog Bihaćkog okruga poginuli članovi državne delegacije: Irfan dr. Ljubijankić, ministar vanjskih poslova R B iH, Izet Muhamedagić, zamjenik ministra pravde, Mensur Šabulić, član diplomatsko konzularnog predstavništva R BiH u Hrvatskoj, major Fadil Pekić, ataše i osobni pratilac ministra Irfana Ljubijankića, te članovi posade Mirsad Dupanović i dvojica ukrajinskih pilota. Ni nakon 27 godina pouzdano se ne znaju stvarni razlozi njihovog višednevnog boravka u tadašnjem Bihaćkom okrugu. Prijašnje tvrdnje da se u rodnom Bihaću Ljubijankić tada našao da u novoj vlasti osigura učešće političkih predstavnika ovdašnjih Hrvata, od samog početka su bile upitne. Zapravo to je mogao biti jedan od razloga zbog činjenice da je rahmetli Ljubijankić bio demokrata koji se u svom političkom djelovanju, više od drugih, držao Platforme Predsjedništva R BiH s kojom se krenulo u borbu protiv agresije na državu BiH i njene narode i građane. Oni što ih pamćenje još dobro služi znaju da je ključni motiv Ljubijankićevog i dolaska njegovih najbližih suradnika u Bihać bila tadašnja veoma loša politička situacija. Radilo se o podjelama i frakcijskim borbama unutar vladajuće SDA. Zapravo, radilo se o sukobu dvije političke struje. Jedne na čelu s Mirsadom Veladžićem, tadašnjim ministrom koordinatorom u Vladi R BiH i druge predvođene Hamdijom Kabiljagićem, (do)tadašnjim predsjednikom Skupštine Bihaćkog okruga. I jednima i drugima podršku su obećavali ključni ovdašnji vojni, vjerski i autoriteti u tadašnjoj izvršnoj vlasti na čelu sa Mehmedom Alijagićem. Kako se nije radilo o personalnom već o sukobu dviju političkih koncepcija niko nije bio siguran da će u konstituciji nove kantonalne vlasti baš njima pripasti ključne pozicije. Brojnijoj i tada utjecajnijoj struji trebao je, za svaki slučaj, neko od jačih političkih autoriteta koji će svojim prisustvom osigurati da se u Skupštini Unsko-sanskog kantona “proguraju” kadrovi koji će u budućnosti vlast vršiti na način koji je podrazumijevao da se slobodno samo može misliti, a raditi isključivo onako kako prvi među njima kaže. U tom cilju sve je urađeno da na razini želje ostanu nastojanja utemeljena na demokratskom načelu da delegati Skupštine USK-a mogu biti samo oni što su kao kandidati na prvim višestranačkim izborima dobili povjerenje građana i imali mandate za učešće u zakonodavnoj vlasti. Dakle, insistiralo se na kontinuitetu demokratski izabrane vlasti. Istu sudbinu trebale su doživjeti i namjere po kojima su ogromne novčane doznake za pomoć odbrani trebale biti institucionalizirane kako bi se raspoređivale i trošile pod kontrolom kompetentne i legitimirane okružne, a kasnije i kantonalne vlasti. Umjesto delegata sa izbornim legitimitetom o budućnosti USK-a većinom su odlučili oni drugi. Institucionalno trošenje inozemnih doznaka uslijedilo je tek prestankom rata. O posljedicama manje više sve znamo.
Sve u svemu Hamdija Kabiljagić nije zaslužio da mu u tim prijelomnim vremenima leđa okrenu baš oni kojima je on najviše valjao. Korištenjem satelitskog telefona i sredstava Okružne jedinice veze predsjednika Aliju Izetbegovića nikad nije zvao zbog sebe. U nekoliko navrata pozivao ga je zbog generalskih unapređenja, te zbog sprečavanja mogućnosti da Bihaćki okrug svojevremeno ostane bez ministra koordinatora u Vladi Harisa Silajdžića. Svojim autoritetom i pokazanom odlučnošću u prvom je redu najviše uradio na institucionalnom jačanju vlasti Okruga Bihać koja je devastirana Abdićevom izdajom. To je činjenica zbog koje mu je predsjednik Izetbegović posve vjerovao i urgentno rješavao sve što je tražio. Osim na kraju, kada je na najbrutalniji način upoznao i ružnu stranu kantonalne politike. Na njegovu i na žalost mnogih što znaju za razarajuće efekte korupcije i ostalog što je generira do granica neuništivosti.

IZDVAJAMO:

PETO GODIŠNJE DOBA: Stanje šoka

S. Hrnjica

Objavio: Unsko-sanske novine Krajina